četvrtak, 1. ožujka 2018.

Mark Fisher: Kapitalistički realizam - Zar nema alternative? 3. Kapitalizam i Realno


Mark Fisher

Kapitalistički realizam - Zar nema alternative?

3. Kapitalizam i Realno

"Kapitalistički realizam" nije izvorna jezična kovanica. Njome se još 1960-ih služila skupina njemačkih pop-artista te Michael Schudson u svojoj knjizi iz 1984. Advertising, The Uneasy Persuasion, a i jedni i drugi su iznosili parodijske aluzije na socijalistički realizam. Ono što je novo u vezi s mojom uporabom tog termina jest njegovo opsežnije - čak neumjerenije - značenje. Kapitalistički realizam kako ga ja razumijem ne može se ograničiti na umjetnost ili na kvazipropagandistički običaj na koji funkcionira oglašavanje. On je više nalik prožimajućoj atmosferi, koja uvjetuje ne samo proizvodnju kulture već i reguliranje rada i obrazovanja, a ponaša se kao neka vrsta nevidljive barijere koja ograničava misao i djelovanje.

Ako je kapitalistički realizam toliko bešavan i ako su postojeći oblici otpora tako beznadni i nemoćni, odakle može doći djelotvorni izazov? Moralna kritika kapitalizma, naglašavajući načine kojima uzrokuje patnju, samo pojačava kapitalistički realizam. Siromaštvo, glad i rat mogu se prikazati kao neizbježan dio realnosti, dok se nada da bi se ti oblici patnje mogli eliminirati lako može opisati kao naivni utopizam. Kapitalistički realizam može jedino biti ugrožen ako ga se prikaže nedosljednim ili neodrživim; ako se, takoreći, pokaže da tobožnji "realizam" kapitalizma nije ništa takvo.

Ne treba ni reći da se ono što se smatra "realističkim", ono što se doima mogućim na svakoj točci u društvenom polju, definira nizom političkih određenja. Neka ideološka pozicija nikad stvarno ne može biti uspješna sve dok nije naturalizirana, a ona ne može biti naturalizirana dok se god o njoj razmišlja kao o vrijednosti a ne kao o činjenici. Prema tome, neoliberalizam je nastojao eliminirati samu kategoriju vrijednosti u etičkom smislu. U posljednjih trideset godina kapitalistički je realizam uspješno ustoličio "poslovnu ontologiju" u kojoj je jednostavno očigledno da se sve u društvu, uključujući zdravstvo i obrazovanje, treba voditi kao posao. Kao što je svaki radikalni teoretičar od Brechta preko Foucaulta i Badioua držao, emancipatorna politika mora uvijek razoriti pojavljivanje "prirodnog poretka", mora razotkriti da je ono što se prikazuje kao nužno i neizbježno samo kontingencija, baš kao što mora učiniti da ono što se prethodno smatralo nemogućim izgleda ostvarivo. Vrijedi se prisjetiti da je ono što se trenutačno naziva realističnim nekad samo bilo "nemoguće": gomile privatizacija koje su se događale od 1980-ih bile bi nezamislive samo desetljeće ranije, a trenutačni političko-ekonomski krajolik (sa sindikatima čija je sudbina sve više neizvjesna, denacionaliziranim komunalnim službama i željeznicom) jedva da bi se mogao zamisliti 1975. godine. S druge strane, ono što je nekad bilo izrazito moguće danas se smatra nerealističnim. "Modernizacija je", zapaža gorko Badiou, "naziv za strogu i servilnu definiciju mogućega. Te ‘reforme’ neizbježno nastoje učiniti nemogućim ono što je nekad bilo ostvarivo (za najveći broj ljudi) i učiniti profitabilnim (za prevladavajuću oligarhiju) ono što to nekad nije običavalo biti."

Ovdje bi možda trebalo uvesti elementarnu teoretsku distinkciju iz lakanovske psihoanalize oko koje se Žižek tako mnogo potrudio kako bi joj pridao suvremeno važenje: razliku između Realnoga i realnosti. Kao što Alenka Župančič objašnjava, određivanje načela realnosti psihoanalize poziva nas da budemo sumnjičavi prema svakoj realnosti koja sebe prikazuje kao prirodnu. "Načelo realnosti", piše Župančičeva:

nije neka vrsta prirodnog načina povezanog s time kako stvari jesu ... Načelo realnosti je samo ideološki posredovano; moglo bi se čak tvrditi da ono uspostavlja najrazvijeniji oblik ideologije, ideologije koja sebe prikazuje kao empirijsku činjenicu, ili biološku, ekonomsku i svaku drugu nužnost (a koju smo skloni opažati kao neideološku). Upravo bismo ovdje trebali biti najoprezniji prema funkcioniranju ideologije.

Za Lacana je Realno ono što svaka "realnost" mora potisnuti; dapače, realnost se uspostavlja upravo putem tog potiskivanja. Realno je nepredstavljivo X, traumatska praznina koja se može samo letimično opaziti u raspuklinama i nedosljednostima na polju navodne realnosti. Stoga bi jedna strategija usmjerena protiv kapitalizma mogla uključivati prizivanje Realnoga (Realnih) koje je u podlozi realnosti koju nam kapitalizam prikazuje.

Ekološka je katastrofa jedno takvo Realno. Na jednoj razini, naravno, moglo bi izgledati kao da su pitanja Zelenih jako daleko od toga da budu "nepredstavljive praznine" u kapitalističkoj kulturi. Klimatske promjene i prijetnja iscrpljivanjem resursa nisu bili toliko potisnuti koliko su inkorporirani u oglašavanje i marketing. Taj odnos prema ekološkoj katastrofi ilustrira daje struktura fantazije o kojoj kapitalistički realizam ovisi pretpostavka da su resursi beskonačni, da je sama zemlja samo ljuska koju kapital u određenom trenutku može skinuti kao istrošenu kožu, te da se svaki problem može riješiti pomoću tržišta (na kraju krajeva, Wall-E predstavlja verziju te fantazije - ideje da je beskonačna ekspanzija moguća, da se kapital može množiti bez rada - na dalekom svemirskom brodu, Axiomu, sav rad obavljaju roboti; da je krajnja istrošenost resursa na Zemlji samo privremena smetnja, i da, nakon prikladnog razdoblja oporavka, kapital može oblikovati zemljanu površinu planeta i ponovno ga kolonizirati). Ipak, ekološka se katastrofa u kasnom kapitalizmu ocrtava samo kao neka vrsta simulakruma, pri čemu su njene realne implikacije za kapitalizam previše traumatične da bi ih se asimiliralo u sustav. Važnost kritika Zelenih je u tome da one nastoje ukazati da se u temelju kapitalizma, daleko od toga da bi bio jedini održivi političko-ekonomski sustav, zapravo nalazi razaranje cijeloga ljudskog okoliša. Odnos između kapitalizma i eko-katastrofe nije ni podudaran ni slučajan: "potreba" kapitala "za konstantnim širenjem tržišta", njegov "fetiš rasta", znači da je kapitalizam po samoj svojoj naravi suprotstavljen svakom poimanju održivosti.

No teme Zelenih već su postale zona sporenja, već su područje u kojem se odvija borba za politizaciju. U onome što slijedi istaknuo bih dvije druge aporije u kapitalističkom realizmu koje još ni blizu nisu politizirane na istoj razini. Prva je mentalno zdravlje. Mentalno je zdravlje, zapravo, paradigmatičan slučaj kako operira kapitalistički realizam. Kapitalistički realizam ustraje na tome da se mentalno zdravlje tretira kao da je prirodna činjenica, nalik vremenu (ali, s druge strane, vrijeme više nije toliko prirodna činjenica koliko je političko-ekonomska posljedica). Tijekom 1960-ih i 1970-ih, radikalna teorija i politika (Laing, Foucault, Deleuze i Guattari, itd.) ujedinili su se oko ekstremnih mentalnih stanja kao što je šizofrenija tvrdeći, primjerice, da ludilo nije bila prirodna već politička kategorija. No sada je potrebna politizacija poremećaja koji su nam mnogo više svima zajednički. Doista, upravo je samo to zajedništvo problem: u Velikoj Britaniji Državna zdravstvena služba danas najčešće liječi depresiju. Oliver James je u svojoj knjizi Selfish Capitalist uvjerljivo postavio suodnos između sve većih stopa mentalnih poremećaja i neoliberalnog načina kapitalizma koji se prakticira u zemljama kao što su Velika Britanija, SAD i Australija. U skladu s Jamesovim tvrdnjama želim iznijeti argument da je nužno preformulirati rastući problem duševne napetosti (i duševnog poremećaja) u kapitalističkim društvima. Umjesto da se prema njemu odnosimo kao prema obavezi koju pojedinci moraju prihvatiti kako bi razriješili vlastitu psihološku nevolju, umjesto da prihvaćamo nepregledne privatizacije duševne napetosti koja se događa proteklih trideset godina, trebamo se pitati: kako je postalo prihvatljivo da je toliko mnogo ljudi, a osobito toliko mnogo mladih ljudi, bolesno? "Pošast mentalnoga zdravlja" u kapitalističkim društvima dala bi naslutiti da je kapitalizam, umjesto da bude jedini društveni sustav koji djeluje, inherentno disfunkcionalan te da je vrlo visoka cijena privida kako on djeluje.

Drugi fenomen koji želim istaknuti jest birokracija. Nastojeći dokazati neodrživost socijalizma, neoliberalni su ideolozi često oštro napadali hijerarhiziranu birokraciju koja je navodno dovodila do institucionalne skleroze i neučinkovitosti u planskim ekonomijama. S trijumfom neoliberalizma birokracija je trebala postati suvišna, relikvija neoplakane staljinističke prošlosti. Ipak, to je u suprotnosti s iskustvima većine ljudi koji rade i žive u kasnom kapitalizmu, kojima birokracija i dalje čini velik dio svakodnevnoga života. Umjesto da nestane, birokracija je promijenila svoje obličje; i to novo, decentralizirano obličje dopustilo joj je da se razmnoži. Tvrdokornost birokracije u kasnom kapitalizmu sama po sebi ne pokazuje da kapitalizam ne funkcionira - naprotiv, ona daje naslutiti da se način na koji kapitalizam doista funkcionira uvelike razlikuje od slike koju prikazuje kapitalistički realizam.

Djelomice sam se odlučio usredotočiti na probleme s mentalnim zdravljem i birokracijom zato što se oba ističu na području kulture kojim sve više dominiraju imperativi kapitalističkog realizma: u obrazovanju. Tijekom najvećeg dijela tekućeg desetljeća radio sam kao predavač na koledžu za dodatno obrazovanje, i u onome što slijedi, naširoko ću se nadovezivati na svoja tamošnja iskustva. U Velikoj Britaniji, koledži za dodatno obrazovanje obično su bili mjesta koja su studente, često porijeklom iz radničke klase, privlačila ako su željeli alternativu formalnijim državnim obrazovnim institucijama. Otkad su koledži za dodatno obrazovanje izuzeti od nadzora lokalnih vlasti početkom 1990-ih, postali su predmetom i "tržišnih" pritisaka i ciljeva koje nameće vlada. Oni su bili na čelu promjena koje će se proširiti ostatkom obrazovnoga sustava i državnim službama - neka vrsta laboratorija u kojem su se isprobavale neoliberalne "reforme" obrazovanja, i kao takve, one su savršeno mjesto za počinjanje analize posljedica kapitalističkoga realizma.

Prevela Snježana Hasnaš