petak, 2. ožujka 2018.

Mark Fisher: Kapitalistički realizam - Zar nema alternative? 4. Refleksivna nemoć, imobiliziranost i liberalni komunizam


Mark Fisher

Kapitalistički realizam - Zar nema alternative?

4. Refleksivna nemoć, imobiliziranost i liberalni komunizam

Današnji se britanski studenti, u usporedbi sa svojim prethodnicima iz 1960-ih i 1970-ih, doimlju dezangažirano. Dok se francuske studente još može naći na ulicama kako prosvjeduju protiv neoliberalizma, britanski studenti, čija je situacija neusporedivo gora, ostavljaju dojam da su se pomirili sa svojom sudbinom. Međutim to nije, rekao bih, stvar apatije, niti cinizma, već refleksivne nemoći. Oni znaju da su stvari loše, no i više od toga, oni znaju da ne mogu učiniti ništa u vezi s tim. Međutim ta "spoznaja", ta refleksivnost, nije pasivno zapažanje već postojećeg stanja stvari. To je samoostvarujuće proročanstvo.

Refleksivna se nemoć svodi na neiskazani svjetonazor britanske mladeži i svoj korelat ima u raširenim patologijama. Mnogi tinejdžeri s kojima sam radio imaju probleme s mentalnim zdravljem i poteškoće u učenju. Depresija je endemska. To je stanje s kojim se najviše bavila Nacionalna služba za zdravstvo i ono sve češće pogađa ljude mlađe dobi. Zapanjujući je broj studenata koji imaju neku vrstu disleksije. Nije pretjerivanje reći da se tinejdžer u kasnokapitalističkoj Velikoj Britaniji po novome gotovo svrstava među bolesne. Ta patologizacija već isključuje svaku mogućnost politizacije. Privatiziranje tih problema - smatrajući da ih uzrokuju kemijske neuravnoteženosti u neurologiji individue i/ili njihovo obiteljsko nasljeđe - isključuje svako pitanje o sustavnom društvenom uzrokovanju.

Mnogi učenici tinejdžeri s kojim sam se sretao ostavljaju dojam kao da se nalaze u stanju onoga što bih ja nazvao depresivnom hedonijom. Depresija se obično karakterizira kao stanje anhedonije, međutim stanje o kojem govorim ne temelji se toliko na nemogućnosti da se ostvari ugoda koliko na nemogućnosti da se čini išta drugo izuzev traženja ugode. Osjeća se da "nešto nedostaje" - ali se ne zamjećuje da se tom misterioznom uživanju, uživanju koje nedostaje, može pristupiti samo onkraj načela ugode. To je uvelike posljedica dvosmislenog strukturalnog položaja studenata, nasukanih između njihove stare uloge subjekata disciplinarnih institucija i njihovog novog statusa potrošača usluga. U svom ključnom eseju "Postskriptum uz društvo kontrole", Deleuze razlikuje disciplinarna društva kako ih opisuje Foucault, koja su se organizirala oko ograđenih prostora tvornice, škole i zatvora, te nova društva kontrole, u kojima su sve institucije integrirane u disperziranu korporaciju.

Deleuze je u pravu kada tvrdi daje Kafka prorok distribuirane, kibernetičke moći tipične za društva kontrole. Kafka u Procesu bitno razlikuje dva tipa oslobađanja od optužaba koji su na raspolaganju optuženome. Konačno oslobađanje od optužaba više nije moguće, ako je ikad bilo ("imamo samo legendarne prikaze drevnih slučajeva [koji] omogućuju instance oslobađanja od optužaba"), Tada preostaju dvije opcije, (1) "Privremeno oslobađanje", u kojem je optuženi praktički oslobođen optužbi, ali bi se kasnije mogao, u neko nedefinirano vrijeme, u cijelosti suočiti s njima, ili (2) "Neodređeno odugovlačenje", tijekom kojeg se optuženi uključuje u (ono za što se nadaju da je beskonačno) dugotrajan proces pravnog prepiranja, kako bi ostalo nesigurno donošenje konačne presude od koje se strepi. Deleuze zapaža da društva kontrole koja je ocrtao sam Kafka, ali i Foucault i Burroughs, djeluju služeći se beskonačnim prepiranjem: obrazovanje kao cjeloživotan proces... izobrazba koja ne prestaje sve dok vam traje radni vijek... posao koji nosite sa sobom kući... obavljanje posla kod kuće, stanovanje na poslu. Posljedica tog "neodređenog" oblika moći je da izvanjsko nadziranje nasljeđuje unutarnje policijsko nadziranje. Kontrola djeluje samo ako ste u dosluhu s njom. Odatle Burroughsova figura "ovisnika o kontroli": onoga koji je ovisan o kontroli, ali neizbježno i onoga kojeg je obuzela, opsjela kontrola.

Uđite u gotovo svaki razred na koledžu gdje sam predavao i odmah ćete zamijetiti da se nalazite unutar postdisciplinarnog okvirnog načela. Foucault je pomno pobrojao načine na koje se disciplina uvodila nametanjem rigidnih tjelesnih držanja. Međutim tijekom predavanja na našem koledžu naše se studente može pronaći podbočene na klupi, kako razgovaraju gotovo bez prestanka neprekidno nešto grickajući (ili čak, povremeno, jedući cijele obroke). Stara se disciplinarna segmentacija vremena raspada. Zatvorenički režim discipline potkopale su tehnologije kontrole, s njihovim sustavima neprestane potrošnje i kontinuiranog razvoja.

Sustav pomoću kojeg koledž dolazi do novca znači da si on doslovce ne može dopustiti isključivanje studenata, čak i kad bi htio. Sredstva se koledžima dodjeljuju na osnovi toga koliko uspješno udovoljavaju normama postignuća (rezultati ispita), pohađanju nastave i zadržavanju studenata. Ta kombinacija tržišnih imperativa s birokratski definiranim "normama" tipična je za "tržišnostaljinističke" inicijative koje danas reguliraju javne službe. Nedostatak djelotvornog disciplinarnog sustava nije se, kažimo barem to, nadomjestio povećanjem studentske samomotivacije. Studenti su svjesni da se ako tjedan ili dva ne pohađaju nastavu, i/ili ako ne izvrše nikakve zadaće, neće suočiti ni s kakvom smislenom sankcijom. Na tu slobodu oni tipično reagiraju ne uključivanjem u projekte već zapadanjem u hedonijsku (ili anhedonijsku) klonulost: blaga narkoza, fina hrana koja omogućuje zaborav uz Playstation, cjelonoćno gledanje televizije i marihuana.

Zatražite od studenata da pročitaju nekoliko rečenica i mnogi će - podsjećam vas da su to studenti s najvišim ocjenama - prosvjedovati da oni to ne mogu učiniti. Profesori najčešće čuju pritužbu kako je to dosadno. Ovdje nije toliko problem sadržaj pisanoga materijala; problem je što se čin samoga čitanja smatra "dosadnim". Ovdje se ne suočavamo samo s uobičajenom tinejdžerskom tromosti već i s nespojivosti između postpismenog "Novog Mesa" koje je "previše nabrijano da bi se usredotočilo" i ograničavajuće, koncentracijske logike raspadajućih disciplinarnih sustava. Dosađivati se jednostavno znači biti isključen iz komunikativne osjet-podražaj matrice slanja poruka mobitelom, You Tubea ili brze prehrane; biti prikraćen, na trenutak, u konstantnom dotoku slatkastog zadovoljenja na zahtjev. Neki studenti žele Nietzschea na isti način na koji žele hamburger; oni ne uspijevaju shvatiti - i logika potrošačkog sustava ohrabruje to pogrešno shvaćanje - da neprobavljivost, poteškoća jest Nietzsche.

Ilustracija: jednog sam studenta naveo da mi odgovori zašto uvijek nosi slušalice na predavanju. Odgovorio mi je da to nije važno, jer on zapravo nije puštao nikakvu glazbu. Na jednom drugom predavanju na slušalice je vrlo tiho puštao glazbu, ali ih nije nosio. Kad sam ga zamolio da ih ugasi, odgovorio mi je da ih čak ni on ne može čuti. Zašto nositi slušalice iz kojih se ne čuje glazba ili puštati glazbu a da se ne nose slušalice? Zato što je prisutnost slušalica na ušima ili spoznaja da se čuje glazba (čak i ako je on nije mogao čuti) bila osiguranje da je matrica i dalje postojala, da je bila dostupna. Pored toga, u klasičnom primjeru interpasivnosti, ako se glazba i dalje vrtjela, čak i ako je on nije mogao čuti, onda je izvođač mogao i dalje uživati u njoj sam za sebe. Uporaba slušalica ovdje je znakovita - pop glazba se ne doživljava kao nešto što bi moglo utjecati na javni prostor, već kao povlačenje u privatno "Edlpod" potrošačko blaženstvo, koje se ograđuje od društvenoga.

Posljedica uhvaćenosti u matricu zabave zgrčena je, uzrujana interpasivnost, nemogućnost usredotočenja ili fokusiranja. Nesposobnost studenata da postojeći nedostatak fokusiranja povežu s budućim neuspjehom, njihova nemoć da vrijeme sintetiziraju u bilo kakav suvisli narativ, simptom je nečeg većeg od obične demotiviranosti. Ona zapravo sablasno podsjeća na Jamesonovu analizu u tekstu "Postmodernism and Consumer Society". Jameson u tom tekstu zapaža da je Lacanova teorija šizofrenije ponudila "sugestivni estetski model" za razumijevanje fragmentirajuće subjektivnosti uslijed pojave kompleksa industrije zabave. "Slomom lanca označavanja", sažeo je Jameson, "lakanovski je šizofrenik sveden na iskustvo čistih materijalnih označitelja, odnosno, drugim riječima, na niz čistih i nepovezanih sada u vremenu." Jameson je to pisao potkraj 1980-ih - u razdoblju kad se rodila većina mojih studenata. Sada se u razredu suočavamo s generacijom rođenom u toj ahistorijskoj, antimnemoničkoj kulturi kratkih zvučnih signala - što će reći generacijom kojoj je vrijeme uvijek dolazilo već reducirano na digitalne mikroisječke.

Ako je figura discipline bila radnik-zatvorenik, figura kontrole je dužnik-ovisnik. Kiberprostorni kapital operira pretvaranjem svojih korisnika u ovisnike; William Gibson je to prepoznao u Neuromanceru kada Case i drugi kauboji kiberprostora osjećaju kako im se insekti ispod kože istežu nakon isključenja iz matrice (Caseova navika s amfetaminima očito je nadomjestak za ovisnost o daleko apstraktnijoj brzini). Dakle, ako je nešto poput poremećaja hiperaktivnosti uslijed manjka pažnje patologija, to je patologija kasnoga kapitalizma - posljedica spojenosti na zabavom kontrolirane kružne tokove hipermedijatizirane potrošačke kulture. Slično tome ono što se naziva disleksijom u mnogim bi se slučaj evima moglo svesti na post-leksiju. Tinejdžeri obrađuju zgusnute slikovne podatke kapitala vrlo učinkovito bez ikakve potrebe da čitaju - prepoznavanje slogana dovoljno je za navigaciju informacijskom plohom mobilnog internetskog magazina. "Pisanje nikad nije zanimalo kapitalizam. Kapitalizam je dubinski nepismen", tvrdili su Deleuze i Guattar i u Anti-Edipu. "Elektronski se jezik ne ostvaruje glasom ili pisanjem: obrada podataka ostvariva je i bez jednoga i bez drugoga." To je razlog zašto su mnogi uspješni poslovni ljudi disleksični (no je li njihova postleksička učinkovitost uzrok ili posljedica njihova uspjeha?).

Nastavnici su danas izloženi neizdrživom pritisku da posreduju između postpismene subjektivnosti kasno-kapitalističkog potrošača i zahtjeva disciplinarnog režima (da se prođu ispiti itd.). To je jedan način na koji je obrazovanje, daleko od toga da bi bilo neka kula od bjelokosti koja svoje sigurno uporište dobiva iz "stvarnoga svijeta", strojarnica za reprodukciju društvene stvarnosti, koja se izravno suprotstavlja nedosljednostima kapitalističkog društvenog polja. Nastavnici su uhvaćeni između toga da budu facilitatori-zabavljači i disciplinarci-autoritarci. Nastavnici žele pomoći studentima da prođu ispite; studenti od nas žele da budemo figure autoriteta koje će im reći što da rade. To što studenti od nastavnika kao figure autoriteta traže objašnjenja pogoršava problem "dosade", jer nije li sve ono što dolazi od mjesta autoriteta apriori dosadno? Ironično, od nastavnika se zahtijeva uloga disciplinarca više nego ikad upravo u vrijeme kada se disciplinarne strukture raspadaju u institucijama. S obiteljima koje se slamaju pod pritiskom kapitalizma koji od oba roditelja zahtijeva da rade, od nastavnika se sada sve više traži da se ponašaju kao surogat roditelji, da usađuju najosnovnije ponašajne protokole u studente i da pružaju dušobrižničku i emocionalnu potporu tinejdžerima koji su u nekim slučajevima minimalno socijalizirani.

Treba istaknuti da nijedan od studenata koje sam poučavao nije imao nikakvu pravnu obavezu da bude na koledžu. Mogli su otići ako su to željeli. Međutim nedostatak bilo kakvih smislenih prilika za zapošljavanje, zajedno s vladinim ciničkim ohrabrivanjem, znači da se koledž čini lakšom, sigurnijom opcijom. Deleuze kaže da se društva kontrole više zasnivaju na dugu nego na ograđivanju; međutim postojeći sustav obrazovanja na određeni način i zadužuje i ograđuje studente. Platite vlastitu eksploataciju, inzistira ta logika - zadužite se kako biste dobili isti McPosao koji ste mogli dobiti da ste napustili školu sa šesnaest godina...

Jameson je zapazio da "slom temporalnosti iznenada oslobađa sadašnjost vremena iz svih aktivnosti i intencionalnosti koje bi ga mogle fokusirati i učiniti prostorom prakse". Međutim nostalgija za kontekstom u kojem su djelovali stari tipovi prakse očito je beskorisna. To je razlog zašto francuski studenti na kraju svega nisu alternativa britanskoj refleksivnoj nemoći. To što će se neoliberalni Economist rugati francuskom protivljenju kapitalizmu uopće ne iznenađuje, no njegovo je ismijavanje francuske "imobilizacije" ipak imalo smisla. "Svakako, čini se da su studenti koji su pokrenuli posljednje prosvjede mislili da ponovno uprizoruju događaje iz svibnja 1968. kojima su njihovi roditelji iznenadili Charlesa de Gaullea", pisalo je u njegovom uvodniku od 30. ožujka 2006. godine.

Posudili su njegove slogane ("Ispod pločnika, šljunak!") i preoteli njegove simbole (Sveučilište Sorbonu). U tom se smislu taj bunt čini prirodnim nastavkom nemira iz predgrađa [2005.], koji su vladu nagnali da nametne izvanredno stanje. Tada je to bila nezaposlena, etnička potklasa koja se bunila protiv sustava koji ih je isključio. Ipak upadljivo je obilježje ovog posljednjeg prosvjednog pokreta da su ovaj put pobunjeničke snage na strani konzervativizma. Za razliku od buntovne
mladeži u banlieues, cilj studenata i sindikata javnih služba je da spriječe promjenu i održe Francusku kakva jest.

Zapanjujuće je koliko je praksa mnogih imobilizatora neka vrsta inverzije prakse jedne druge skupine koja se također smatra baštinicima 1968.: takozvanih "liberalnih komunista" kao što su George Soros i Bill Gates koji združuju grabežljivo zarađivanje profita s retorikom ekološke zabrinutosti i društvene odgovornosti. Uz svoju zabrinutosti za društvo liberalni komunisti vjeruju da bi trebalo (post)modernizirati radne prakse, zajedno s konceptom "biti pametan". Žižek to objašnjava ovako:

Biti pametan znači biti dinamičan i nomadski te protiv centralizirane birokracije; vjerovati u dijalog i suradnju a ne u središnji autoritet; u fleksibilnost a ne u rutinu; u kulturu i znanje a ne u industrijsku proizvodnju; u spontanu interakciju i autopoezu a ne u nepromjenjivu hijerarhiju.

Uzevši u obzir sve zajedno, imobilizatori, sa svojim implicitnim ustupkom da se kapitalizmu može samo pružiti otpor, da ga se nikad ne može prevladati, i liberalni komunisti, koji ostaju pri tome da se amoralni ekscesi kapitalizma moraju obeštetiti dobrotvornošću, smislenim čine način na koji kapitalistički realizam opisuje postojeće političke mogućnosti. Dok imobilizatori podupiru formu prosvjeda nalik onoj iz 1968. ali u ime opiranja promjeni, liberalni komunisti energično prihvaćaju novinu. Žižek je u pravu kada tvrdi da, daleko od toga da bi konstituirao bilo kakvu vrstu progresivnog korektiva službenoj kapitalističkoj ideologiji, liberalni komunizam danas konstituira dominantnu ideologiju kapitalizma. "Fleksibilnost", " nomadizam" i "spontanost" značajke su menadžmenta u postfordističkom društvu, društvu kontrole. Međutim problem je u tome što se svaka opozicija fleksibilnosti i decentralizaciji izlaže riziku da bude unaprijed osuđena na neuspjeh, budući da nije vjerojatno da bi pozivi na nefleksibilnost i centralizaciju, u najmanju ruku, bili previše galvanizirajući.

U svakom slučaju, otpor "novom" nije povod zbog kojeg bi ljevica mogla ili bi trebala organizirati prosvjedne skupove. Kapital je vrlo pomno promislio o tome kako slomiti radnu snagu; no još se nije dovoljno promislilo koje će taktike imati uspjeha protiv kapitala u uvjetima postfordizma i koji se novi jezik može izumiti kako bismo se mogli nositi s tim novim okolnostima. Važno je osporiti kapitalizmu prisvajanje "toga novoga", međutim ponovni zahtjev za "novim" ne može biti
stvar prilagodbe okolnostima u kojima se sami nalazimo - to smo učinili poprilično predobro, a "uspješna prilagodba" je par excellence strategija menadžerstva.

Ustrajno povezivanje neoliberalizma s terminom "Restauracija", čemu su skloni Badiou i David Harvey, važan je korektiv povezivanje kapitala s novinom. Harvey i Badiou smatraju da neoliberalna politika nema veze s novim već s povratkom klasne moći i privilegija. "[U] Francuskoj", kaže Badiou, "‘Restauracija’ upućuje na razdoblje povratka kralja 1815. godine, poslije Francuske građanske revolucije i Napoleona. Mi se nalazimo u takvom razdoblju. Danas vidimo liberalni kapitalizam i njegov politički sustav, parlamentarizam, kao jedino prirodno i prihvatljivo rješenje." Harvey tvrdi da je neo-liberalizaciju najbolje pojmiti kao "politički projekt da se ponovno uspostave okolnosti koje omogućuju akumulaciju kapitala i da se obnova moć ekonomskih elita". Harvey demonstrira da se, u eri koja se popularno opisuje kao "postpolitička", klasni rat i dalje vodi, ali samo na jednoj strani: strani imućnih. "Nakon implementacije neoliberalnih političkih smjernica potkraj 1970-ih", Harvey otkriva:

udio nacionalnog dohotka od 1 posto onih s najvišim dohotkom nabujao je, dostigavši 15 posto
... do kraja stoljeća. 0,1 posto onih s najvišim dohotkom u SAD-u povećao je svoj udio u nacionalnom dohotku sa 2 posto u 1978. na više od 6 posto do 1999., dok se omjer srednje vrijednosti kompenzacije plaća radnika u odnosu na plaće menadžerskog sloja povećao samo s 30 prema 1 1970. na gotovo 500 prema 1 do 2000. godine. ... SAD nisu same u tome: 1 posto onih s najvišim dohotkom u Velikoj Britaniji udvostručili su svoje udjele u nacionalnom dohotku sa 6,5 posto na 13 posto od 1982. godine.

Kao što Harvey pokazuje, neoliberali su bili više lenjinisti od samih lenjinista, koristeći trustove mozgova kao intelektualnu prethodnicu kako bi stvorili ideološku klimu u kojoj bi kapitalistički realizam mogao bujati.

Model imobilizacije - koji se svodi na zahtjev da se zadrži fordistički/disciplinarni režim - ne bi mogao djelovati u Velikoj Britaniji ili u drugim zemljama u kojima se neoliberalizam već učvrstio. Fordizam je definitivno propao u Velikoj Britaniji, zajedno s područjima oko kojih su se organizirale stare politike. Na kraju eseja o kontroli, Deleuze se pita kakve bi se nove politike antikontrole mogle prihvatiti:

Jedno od najvažnijih pitanja odnosit će se na neprikladnost sindikata; vezani uz cjelinu svoje povijesti borbe protiv disciplina ili unutar prostora ograđivanja, hoće li moći prilagoditi sami sebe ili će otvoriti put novim oblicima otpora protiv društava kontrole? Možemo li već zahvatiti grube obrise nadolazećih oblika, koji su sposobni ugroziti radosti marketinga? Mnogi se mladi ljudi začudno hvale da su "motivirani"; oni ponovno traže šegrtovanje i permanentnu izobrazbu. O njima ovisi hoće li otkriti što ih je stvorilo da služe telosu disciplina, kao što su i njihovi roditelji otkrili, ne bez poteškoća.

Mora se otkriti put izbjegavanja binarne opreke motivacija/demotivacija tako da se dezidentifikacija od programa kontrole bilježi kao nešto drugo a ne kao potištena apatija. Jedna bi strategija bila promjena političkog terena - maknuti se od tradicionalnog fokusa sindikata na plaće i usmjeriti se na oblike nezadovoljstva specifične za postfordizam. Prije nego što to podrobnije analiziramo, moramo temeljito razmotriti što je zapravo postfordizam.

Prevela Snježana Hasnaš