nedjelja, 4. ožujka 2018.

Mark Fisher Kapitalistički realizam: Zar nema alternative? - 6. Sve što je čvrsto topi se u PR: Tržišni staljinizam i birokratska antiprodukcija


Mark Fisher

Kapitalistički realizam
Zar nema alternative?

6.
Sve što je čvrsto topi se u PR: Tržišni staljinizam i birokratska antiprodukcija

Nepravedno podcijenjeni film Kako dati nogu (Office Space; 1999.) Mikea Judgea akutan je prikaz radnoga mjesta iz 1990-ih/2000-ih kao što je i Shraderov Plavi ovratnik (Blue Collar; 1978.) bio prikaz radnih odnosa tijekom 1970-ih. Umjesto sukoba između sindikalnih dužnosnika i uprave u tvornici, Judgeov film prikazuje korporaciju koju sklerotizira administrativna "antiprodukcija": radnici primaju mnogobrojne dopise od različitih menadžera koji svi govore jednu te istu stvar. Naravno, dopis se odnosi na birokratsku praksu: njegov je cilj potaknuti pristajanje na novi postupak stavljanja "zaglavlja" na izvještaje. Nastojeći održati etos "biti pametan", stil upravljanja u Kako dati nogu mješavina je neformalnosti u košuljama i tihe autoritarnosti. Judge pokazuje kako to isto menadžerstvo prevladava u korporativnim lancima kafića kamo se radnici odlaze opuštati. Ondje se od osoblja traži da svoje uniforme ukrasi sa "sedam talenata" (tj. bedževa ili drugih osobnih znamena) kako bi izrazili svoju "individualnost i kreativnost": stoje prigodna ilustracija načina na koji su "kreativnost" i "samoizražajnost" postali intrinzični radu u društvima kontrole; čime se, kao što su istaknuli Paolo Virno, Yann Moulier Boutang i drugi, pred radnike, uz proizvodne zahtjeve, iznose i oni afektivni. Nadalje, pokušaj da se grubo kvantificiraju ti afektivni doprinosi govori nam mnogo i o novim aranžmanima. Primjer s pokazivanjem talenta upućuje i na drugi fenomen: skrivena očekivanja iza službenih standarda. Joanna, konobarica u lancu kafića, nosi točno sedam pokazatelja talenta, međutim njoj jasno biva stavljeno do znanja da je to, čak i ako je sedam službeno dovoljno, zapravo neprimjereno - upravitelj je pita želi li izgledati kao osoba "koja ostvaruje tek goli minimum".

"Znaš što, Stan, ako želiš da nosim 37 pokazatelja talenta", žali se Joanna, "zašto jednostavno ne odrediš da 37 pokazatelja talenta bude minimum?"

"Znaš", odgovara upravitelj, "sjećam se da si rekla kako se želiš izraziti." Dovoljno više nije dovoljno. Taj će sindrom biti prepoznatljiv mnogim radnicima koji bi mogli ustanoviti da "zadovoljavajuće" ocjenjivanje pri evaluaciji radne sposobnosti više nije zadovoljavajuće. U mnogim će se obrazovnim institucijama, primjerice, ako se učitelje nakon uvida u nastavni sat ocijeni ocjenom "zadovoljavajuće", od njih obvezno zahtijevati dodatna izobrazba prije ponovnog vrednovanja.

Prvotno bi se mogla činiti misterioznom činjenica da bi se birokratske mjere trebale intenzivirati pod neoliberalnim vladama koje su se prikazale kao antibirokratske i antistaljinističke. A opet, umnožile su se nove vrste birokracije - "ciljevi i svrhe", "ishodi", "prikazi zadatka" - upravo u času kad je počela prevladavati neoliberalna retorika o kraju centralizirane kontrole od vrha do dna. Moglo bi se činiti da je birokracija neka vrsta povratka potisnutog, ironično ponovno pojavljivanje u srcu sustava koji je ispovijedao njeno uništenje. Međutim ponovno oživljavanje birokracije u neoliberalizmu više je od atarizma ili anomalije.

Kao što sam već pokazao, nema proturječja između "biti pametan" i povećanja administracije i regulacije: to su dvije strane rada u društvima kontrole. Richard Sennett je tvrdio kako je izravnanje piramidalnih hijerarhija zapravo dovelo do većeg nadziranja radnika. "Jedna od tvrdnji o novoj organizaciji rada jest da ona decentralizira moć, to jest da ljudima na nižim organizacijskim razinama daje više kontrole nad vlastitim aktivnostima", piše Sennett. "Ta je tvrdnja svakako pogrešna s obzirom na tehnike koje se primjenjuju kako bi se odstranili stari birokratski monstrumi. Novi informacijski sustavi pružaju obuhvatnu sliku organizacije sve do menadžera na vrhu na načine koji individuama bilo gdje u mreži sustava ostavljaju malo prostora za skrivanje." Međutim ne radi se samo o tome da je informacijska tehnologija menadžerima omogućila bolji pristup podacima; riječ je o tome da su se sami podaci razmnožili. Velik dio te "informacije" daju sami radnici. Massimo De Angelis i David Harvie opisuju neke od birokratskih mjera s kojima se predavač mora usuglasiti kada sastavlja modul za dodiplomski stupanj na britanskim sveučilištima. "Za svaki modul", pišu De Angelis i Harvie:

"voditelj modula" (VM, tj. predavač) mora dovršiti različite administrativne poslove, osobito "specifikaciju modula" (na početku modula) koja se sastoji od "ciljeva i svrha" modula, specifikacije Međunarodne organizacije rada, "obrazaca i metoda vrednovanja", pored drugih informacija; i dokument u kojem je "prikaz modula" (na kraju modula), u kojem VM izvještava o samovrednovanju dobrih točaka i slabosti modula i o njihovim sugeriranim promjenama za sljedeću godinu; sažetak povratnih informacija od studenta; te prosječne ocjene i njihovu disperziju.

To je, međutim, samo početak. Za program tog akademskog stupnja kao cjeline, sveučilišni djelatnici moraju pripremiti "specifikaciju programa" te napisati "godišnje izvještaje o programu", u kojem se bilježe studentska postignuća u skladu sa "stopama napredovanja", "stopama odustajanja", lokacijom i širenjem ocjena. Sve ocjene studenata moraju se vrednovati prema "matrici". Taj samonadzor dovršava se vrednovanjima koja izvode vanjski autoriteti. Ocjenjivanje studentskih zadataka nadziru "vanjski ispitivači" koji bi trebali održati konzistentnost standarda u cijelom sveučilišnom sektoru. Predavače trebaju pratiti njihovi kolege, dok su sami odsjeci podložni trodnevnim ili četverodnevnim inspekcijama Agencije za provjeru kvalitete visokog obrazovanja. Ako su "istraživački aktivni", predavači moraju svakih četiri ili pet godina priložiti "četiri svoja najbolja objavljena rada" koje vrednuje panel koji je dio Sveučilišne službe za vrednovanje istraživanja (koju je 2008. zamijenilo jednako kontroverzno Okvirno tijelo za izvrsnost istraživanja). De Angelis i Harvie vrlo jasno ističu da su to samo površni prikazi samo nekih birokratskih zadataka koje sveučilišni djelatnici moraju obaviti, a svi imaju posljedice na financiranje institucija. Taj udarni niz birokratskih procedura ni u kom slučaju nije ograničen na sveučilišta ili obrazovanje: druge su se javne službe, kao što su nacionalni sustav zdravstvene skrbi i policijske snage, našle zapletene u sličnim birokratskim metastazama.

To je djelomice posljedica inherentnog otpora određenih procesa i službi marketizaciji. (Pretpostavljena marketizacija obrazovanja, primjerice, počiva na zbrkanoj i nedovoljno razrađenoj analogiji: jesu li studenti potrošači te usluge ili njen proizvod?) Idealizirano tržište je trebalo omogućiti razmjenu "bez poteškoća", u kojoj bi se željama potrošača izravno udovoljavalo, bez potrebe za intervencijom ili posredovanjem regulatornih agencija. A opet, nagon da se vrednuje izvedba radnika i da se izmjere oblici rada koji se, po svojoj prirodi, opiru kvantifikaciji, neizbježno je zahtijevao dodatne slojeve menadžmenta i birokracije. Ono što imamo nije izravna usporedba radničke izvedbe ili ishoda već usporedba između službeno nadgledane reprezentacije te izvedbe i ishoda. Neizbježno, dolazi do kratkog spoja, a rad se podešava prema nastajanju i uljepšavanju reprezentacija umjesto prema službenim ciljevima samoga rada. Doista, jedna antropološka studija lokalne vlasti u Velikoj Britaniji tvrdi da se "više napora ulaže u osiguravanje da se usluge lokalne vlasti predstavi korektnima nego u stvarno poboljšavanje tih usluga". To preokretanje prioriteta jedna je od značajki sustava koji se bez pretjerivanja može opisati kao "tržišni staljinizam". Ono što kasni kapitalizam ponavlja od staljinizma je upravo to vrednovanje simbola postignuća naspram stvarnog postignuća. Marshall Berman je to objasnio opisujući Staljinov projekt Bjelomorskog kanala iz 1931.-1933.:

Čini se da je Staljin toliko uporno kanio stvoriti izrazito vidljiv simbol razvoja da je sam projekt požurivao i pritiskao na načine koji su samo unazadili njegov razvoj. Zbog toga radnicima i inženjerima nikad nije bilo omogućeno vrijeme, novac ili oprema nužna da se sagradi kanal koji bi bio dovoljno dubok i siguran za prijenos tereta u 20. stoljeću; posljedica toga je da taj kanal nikad nije igrao nikakvu značajnu ulogu u sovjetskoj trgovini ili industriji. Sve što je taj kanal mogao izdržati, očigledno, bili su turistički parobrodi, koji su tijekom 1930-ih bili krcati sovjetskim i stranim piscima koji su uslužno pronosili slavu tog djela. Kanal je bio trijumf publiciteta; međutim da je pola brige uložene u kampanje odnosa s javnošću bilo posvećeno samome poslu, bilo bi daleko manje žrtava i daleko više razvoja - a projekt bi bio istinska tragedija, a ne samo okrutna farsa u kojoj su stvarne ljude ubijali pseudodogađaji.

U začudnom porivu ponavljanja, tobože antistaljinistička neoliberalna vlada Novih laburista pokazala je istu tendenciju da implementira inicijative u kojima učinci realnoga svijeta važe samo ukoliko se bilježe na razini (PR) pojavnosti. Ogledni su primjer zloglasne "mete" zbog kojih je vlada Novih laburista bila toliko entuzijastična dok ih je nametala. U procesu koji se ponavlja željeznom predvidljivošću svugdje gdje je uvođen, mete često prestaju biti način mjerenja izvedbe i postaju svrhe po sebi. Tjeskoba zbog opadanja standarda u školskim ispitima danas redovito obilježava ljeto u Velikoj Britaniji. Ipak, ako su studenti manje kvalificirani i obrazovani od svojih prethodnika, to ne treba zahvaliti opadanju kvalitete ispitivanja per se već činjenici da je cjelokupno poučavanje podešeno prolaženju ispita. Usko usredotočeno "mehaničko vježbanje za ispit" zamjenjuje šire povezivanje predmeta. Slično tome, bolnice izvode mnoge rutinske postupke umjesto nekoliko ozbiljnih, hitnih operacija zato što im to dopušta da učinkovitije ostvaruju ciljeve prema kojima su vrednovani (stope obavljenih operacija, stope uspjeha i smanjenje vremena za čekanje).

Bilo bi pogrešno smatrati taj tržišni staljinizam nekakvim odstupanjem od "pravog duha" kapitalizma. Naprotiv, bilo bi bolje reći da je obuzdana bitna dimenzija staljinizma njegovim povezivanjem s društvenim projektom kakav je socijalizam, a koji se jedino može pojaviti u kasnokapitalističkoj kulturi u kojoj slike zadobivaju autonomnu snagu. Način na koji se stvara vrijednost na burzi vrijednosnih papira ovisi naravno manje o tome što kompanija "stvarno radi", a više o percepcijama i vjerovanjima u njene (buduće) izvedbe. Drugim riječima, u kapitalizmu sve što je čvrsto nestaje u PR-u, a kasni kapitalizam se jednako definira tom sveprisutnom tendencijom prema PR-produkciji koliko i nametanjem tržišnih mehanizama.

Ovdje je ključna Žižekova elaboracija Lacanova koncepta "velikoga Drugog". Veliki Drugi je kolektivna fikcija, simbolička struktura, koju pretpostavlja društveno polje. Velikog Drugog se nikad ne može susresti samog po sebi; umjesto toga se uvijek suočavamo s njegovim zamjenama. Ti reprezenti ni u kom slučaju nisu vođe. U spomenutom primjeru Bjelomorskog kanala, primjerice, nije sam Staljin bio reprezent velikoga Drugog koliko su to bili sovjetski i strani pisci koje je trebalo uvjeriti u veličajnost projekta. Važna dimenzija velikoga Drugog je da on ne zna sve. Upravo to konstitutivno neznanje velikoga Drugog omogućuje funkcioniranje odnosa s javnošću. Veliki Drugi bi se doista mogao definirati kako potrošač PR-a i propagande, virtualna figura od koje se traži da vjeruje čak i onda kad nijedna individua ne može. Poslužimo se jednim od Žižekovih primjera: tko, primjerice, nije znao da je Realno Postojeći Socijalizam (RPS) bio potrošen i korumpiran? Nitko od ljudi koji su bili previše svjesni njegovih nedostataka: nijedan od vladinih administratora koji nisu mogli ne znati. Ne, to je bio veliki Drugi za kojeg se mislilo da ne zna - kojemu nije bilo dopušteno da zna - svakodnevna stvarnost RPS-a. A razlika između onoga što veliki Drugi zna, tj. što je službeno prihvatljivo, i što općenito znaju i proživljavaju stvarne individue, vrlo je daleko od toga da bude "tek" isprazno formalna; upravo diskrepancija između toga dvoga omogućuje funkcioniranje "obične" svakodnevne realnosti. Kada se više ne može održati iluzija da veliki Drugi nije znao, raspada se bestjelesno tkivo koje povezuje društveni sustav. To je razlog zašto je bio toliko značajan Hruščovljev govor iz 1965., u kojem on "priznaje" slabosti sovjetske države. Nije da nitko u partiji nije bio svjestan masovnih zločina i korupcije vršene u njeno ime, nego je Hruščovljevo javno iznošenje onemogućilo da se i dalje vjeruje kako veliki Drugi nije znao za njih.

Toliko o Realno Postojećem Socijalizmu - no što je s Realno Postojećim Kapitalizmom? "Realizam" kapitalističkog realizma može se, među ostalim, shvatiti kao tvrdnja da se odustalo od vjerovanja u velikog Drugog. Postmodernizam se može tumačiti kao ime za kompleks kriza koji je pokrenulo slabljenje vjere u velikog Drugog, kao što to sugerira glasovita Lyotardova formulacija o postmodernom stanju - "nepovjerenje prema metanarativima". Jameson će, naravno, tvrditi da je "nepovjerenje prema metanarativima" jedan izraz "kulturne logike kasnog kapitalizma", posljedica prijelaza na postfordistički obrazac akumulacije kapitala. Nick Land daje jedan od najeuforičnijih prikaza "post-modernog taljenja kulture u ekonomiju". U Landovu djelu kibernetski nadograđena nevidljiva ruka progresivno eliminira centraliziranu državnu moć. Landovi tekstovi iz 1990-ih sintetizirali su kibernetiku, teoriju kompleksnosti, cyberpunk fikciju i neoliberalizam kako bi se izgradila vizija planetarno umjetne inteligencije kapitala: bezgraničnog, podatnog, beskrajno cjepkavog sustava u kojem je ljudska volja zastarjela. U svome manifestu za nelinearan, decentrirani Kapital, pod naslovom "Taljenje", Land priziva "masivno distribuiranu mrežnom matricom povezanu tendenciju prema onesposobljavanju komandno-kontrolnih programa ROM-a koji održavaju sve makro- i mikrovladine entitete, koji se globalno okupljaju kao Ljudski Sigurnosni Sustav". To je kapitalizam kao razorno Realno, u kojem (viralni, digitalni) signali kruže samoodrživim mrežama koje zaobilaze Simboličko, te stoga ne trebaju velikog Drugog kao jamca. To je Kapital Deleuzea i Guattarija kao "neizreciva stvar", premda bez sila reteritorijalizacije i
antiprodukcije koje su, prema njihovim tvrdnjama, bile konstitutivne za kapitalizam. Ono što je problematično u vezi s Landovom pozicijom ujedno je i ono najzanimljivije: upravo to što pretpostavlja "čisti" kapitalizam, kapitalizam koji jedino obuzdavaju i blokiraju ekstrinzični, a ne unutarnji elementi (prema Landovoj logici, ti su elementi atavizmi koje će Kapital naposljetku progutati i metabolizirati). Kapitalizam se ipak ne može "pročistiti" na taj način; oduzmete li sile antiprodukcije, i kapitalizam iščezava zajedno s njima. Slično tome, nema progresivne tendencije prema "ogoljenju" kapitalizma, nema postupnog demaskiranja Kapitala kakav "realno" jest: grabežljiv, ravnodušan, neljudski. Naprotiv, esencijalna uloga "bestjelesnih transformacija" koje ostvaruju PR, stvaranje zaštitnih marki i oglašavanje u kapitalizmu sugeriraju da grabežljivost kapitalizma, kako bi operirala učinkovito, ovisi o različitim oblicima zaodijevanja. Realno Postojeći Kapitalizam obilježen je istom podjelom koja je odlikovala Realno Postojeći Socijalizam, između, s jedne strane, službene kulture u kojoj se kapitalistička poduzeća pokazuju kao društveno odgovorna i brižna te, s druge, općeprisutne svijesti da su kompanije zapravo korumpirane, bezobzirne, itd. Drugim riječima, kapitalistička postmodemost nije sasvim skeptična kao što bi se moglo činiti, kako je to slavno na svoju štetu ustanovio Gerald Ratner. Ratner je upravo u jednom razgovoru nakon večere pokušao nadmudriti Simboličko i "reći kako stvari stoje", opisujući jeftini nakit koji se prodaje u njegovim trgovinama kao "smeće". Međutim posljedice Ratnerova iznošenja tog suda kao službenog bile su trenutačne, i ozbiljne - kompanija je pretrpjela gubitak u vrijednosti od 500 milijuna britanskih funti, a on je ostao bez posla. Kupci su mogli i prije znati da je nakit koji su Ratneri prodavali bio slabe kvalitete, međutim veliki Drugi to nije znao; čim je saznao, Ratnerovi su odmah propali.

Pučki se postmodernizam, posredstvom metafikcijskih tjeskoba o funkciji autora te u televizijskim emisijama ili u filmovima koji razotkrivaju mehanizme vlastite proizvodnje i refleksivno utjelovljuju rasprave o svom statusu robe, "krizom simboličke djelotvornosti" nije bavio tako intenzivno kao Nick Land. Međutim tobožnje geste postmodernizma o demistifikaciji odaju ne toliko sofisticiranost koliko određenu naivnost, uvjerenje da su postojali drugi, u prošlosti, koji su realno vjerovali u Simboličko. Zapravo, naravno, "simbolička djelotvornost" postizala se upravo održavanjem jasne razlike između materijalno-empirijske uzročnosti i jedne druge, bestjelesne uzročnosti svojstvene Simboličkome. Žižek daje primjer suca: "Znam vrlo dobro da su stvari onakve kakvima ih vidim, da je ta osoba korumpirani slabić, no ja se unatoč tome prema njemu odnosim s poštovanjem jer on nosi znamenje suca, stoga kada on govori, kroz njega govori sam Zakon". Međutim, postmoderno:

ciničko svođenje na realnost ... izjalovljuje se: kada sudac govori, u njegovim riječima (riječima institucije zakona) na neki način ima više istine nego u izravnoj realnosti osobe suca ako se čovjek ograniči na ono što vidi, jednostavno se gubi bitno. Lacan svojim "les non-dupes errent" cilja na taj paradoks: oni koji ne dopuštaju da ih se uhvati u simboličkoj prijevari/fikciji, koji nastavljaju vjerovati svojim očima, oni najviše griješe. Cinik koji "vjeruje samo svojim očima" promašuje djelotvornost simboličke fikcije i kako ona strukturira naš doživljaj stvarnosti.

Baudrillardovo je djelo uvelike bilo komentar istog tog djelovanja: kako je ukidanje Simboličkog vodilo ne do izravnog susreta s Realnim već do neke vrste krvarenja Realnoga. Prema Baudrillardu, fenomeni poput dokumentaraca u kojima se snimaju spontane i unaprijed nepripremljene situacije te ankete o političkim stavovima - koji, kako se tvrdi, prikazuju stvarnost na neposredovan način - uvijek će predstavljati nerješivu dvojbu. Je li prisutnost kamera utjecala na ponašanje onih koji su snimani? Hoće li objavljivanje rezultata anketa utjecati na buduće ponašanje glasača? O tim se pitanjima nije moglo odlučiti i zato će "realnost" uvijek biti neuhvatljiva: upravo u onom trenutku kada se činilo da je uhvaćena u sirovosti, realnost se transformirala u ono što je Baudrillard, uvelike pogrešno shvaćenim neologizmom, nazvao "hiperrealnost". Jezovito evocirajući Baudrillardove fiksacije, najuspješniji televizijski reality-programi završavali su stapanjem spontanih i unaprijed nepripremljenih elemenata iz dokumentaraca s interaktivnim anketiranjem. Zapravo, postoje dvije razine "realnosti" u tim emisijama: improvizirano ponašanje sudionika iz "realnog života" na zaslonu i nepredvidljive reakcije publike kod kuće, koje slijedom toga utječu na ponašanje sudionika na zaslonu. A opet reality-televiziju neprestano proganjaju pitanja o fikciji i iluziji: glume li sudionici potiskujući određene aspekte svoje osobnosti kako bi se nama, publici, pokazali što dopadljivijima? I jesu li glasovi publike točno zabilježeni ili pak postoji neka vrsta namještaljke? Slogan kojim se služi televizijska emisija Big Brother - "Vi odlučujete" - savršeno zahvaća obrazac kontrole pomoću povratne veze koja je, prema Baudrillardu, zamijenila stare centralizirane oblike moći. Mi sami zauzimamo prazno sjedalo moći iznoseći svoje reakcije telefoniranjem i klikom. Televizijski Big Brother istisnuo je Orvellova Velikog Brata. Mi publika nismo podvrgnuti moći koja dolazi izvana; nego smo integrirani u kolanje kontrole kojoj su naše želje i preferencije jedina briga - međutim te nam se želje i preferencije vraćaju, ne više kao naše, već kao želje velikoga Drugog. Očito, ta kolanja nisu ograničena na televiziju; sustavi kibernetske povratne veze (ciljna skupina, demografska istraživanja) sada su sastavni dio isporuke svib "usluga", uključujući obrazovanje i vladu.

To nas vraća na pitanje postfordističke birokracije. Naravno, birokracija - diskurs činovništva - i veliki Drugi u bliskom su odnosu. Posvjedočimo dvama Žižekovim primjerima djelovanja velikoga Drugog: nisko-rangirani činovnik koji, neobaviješten o unapređenju, kaže: "Žao mi je, još nisam primjereno obaviješten o toj novoj mjeri pa vam stoga ne mogu pomoći... "; žena koja je vjerovala daje loše sreće zbog svoga kućnog broja, koju nije moglo zadovoljiti da sama preboji stari broj, jer je "to trebala učiniti na primjeren način odgovorna državna institucija...". Svi smo upoznati s birokratskim libidom, s užitkom koji neki činovnici izvode iz tog položaja poreknute odgovornosti ("to nema veze sa mnom, bojim se, takvi su propisi"). Frustriranost zbog obavljanja poslova s birokratima često se pojavljuje zato što oni sami ne mogu odlučivati; njima je zapravo dopušteno samo da upućuju na odluke koje je uvijek već netko donio (veliki Drugi). Kafka je bio najveći pisac o birokraciji zato što je uvidio daje ta struktura poricanja inherentna birokraciji. Potraga za dosizanjem krajnjeg autoriteta koji će konačno razriješiti službeni status K-a može nikad ne završiti, jer se veliki Drugi sam po sebi ne može susresti: postoje samo činovnici, više ili manje neprijateljski raspoloženi, koji se bave postupcima interpretacije namjera velikoga Drugog. A veliki Drugi su svi ti postupci interpretacije, ta odgađanja odgovornosti.

Ako je Kafka dragocjen kao komentator totalitarizma, on je to zbog otkrivanja da postoji dimenzija totalitarizma koja se ne može razumjeti po modelu despotskog zapovijedanja. Kafkina je purgativna vizija beskrajnog birokratskog labirinta u skladu sa Žižekovom tvrdnjom da je sovjetski sustav bio "carstvo znakova", u kojem su čak i pripadnici same Nomenklature - uključujući Staljina i Molotova - obuhvaćeni interpretiranjem složenih nizova društvenih semiotičkih signala. Nitko nije znao što je bilo potrebno; umjesto toga pojedinci su samo mogli pogađati što su značile pojedine geste ili direktive. U kasnom kapitalizmu, kada nema, čak ni u načelu, nikakve mogućnosti pozivanja na krajnji autoritet koji može ponuditi definitivnu službenu verziju, događa se masivna intenzifikacija te dvosmislenosti. Da bismo oprimjerili taj sindrom, vratimo se još jednom dodatnom obrazovanju. Na sastanku sindikalnih dužnosnika, kolegija školskih ravnatelja i članova parlamenta, posebno se napalo Agenciju za odgoj i obrazovanje (AOO), kvazinevladinu organizaciju koja čini jezgru labirinta u financiranju dodatnog obrazovanja. Ni nastavnici, ni školski ravnatelji, ni članovi parlamenta nisu mogli odrediti kako su pojedine direktive proizvele same sebe, budući da se ne nalaze u samoj vladinoj politici. Odgovor je bio da je AOO "interpretirala" naputke koje je objavilo Ministarstvo odgoja i obrazovanja. Te interpretacije onda ostvaruju začudnu autonomiju osebujnu za birokraciju. S jedne strane, birokratske procedure slobodno lebde, neovisne o bilo kakvom izvanjskom autoritetu; međutim upravo ta autonomija znači da one pretpostavljaju tešku neumoljivost, otpor svakom nadopunjavanju ili propitivanju.

Umnažanje kulture službenog kontroliranja u post-fordizmu pokazuje da se pretjeralo s nestajanjem velikoga Drugog. Službeno se nadgledanje možda najbolje može pojmiti kao stapanje PR-a i birokracije, jer je namjena birokratskih podataka obično da služe za ispunjavanje promotivne uloge: u slučaju obrazovanja, primjerice, rezultati ispita ili stope istraživanja uvećavaju (ili umanjuju) ugled pojedinih institucija. Nastavnike frustrira to što se sve više čini da je svrha njihova rada da impresionira velikoga Drugog koji analizira i troši te "podatke". "Podaci" su ovdje stavljeni u navodnike zato što većina takozvanih informacija nema velikog značenja ili primjene izvan parametara službenog nadgledanja: kao što kaže Eva Berglund, "informacije koje stvara službeno nadgledanje doista imaju posljedice čak i ako su toliko lišene specifičnih pojedinosti, toliko apstraktne da obmanjuju ili su besmislene - izuzev, to jest, pomoću estetskih kriterija samog službenog nadgledanja".

Nova birokracija ne poprima oblik specifične, razgraničene funkcije koju izvršavaju pojedini radnici, već prodire u sva područja rada, a posljedica toga je - kao što je Kafka proročanski predvidio - da radnici postaju sami svoji nadzornici, i prisiljeni su vrednovati vlastito izvršavanje zadataka. Uzmimo, primjerice, "novi sustav" kojim se služi OFSTED (Office for Standard in Education - Ured za standarde u obrazovanju) kako bi izvršio inspekciju na koledžima za dodatno obrazovanje. Za vrijeme starog sustava koledž bi se "teškoj" inspekciji, tj. onakvoj koja bi obuhvaćala mnoga promatranja nastave i velik broj inspektora koji bi boravili na koledžu, podvrgavao svake četiri godine ili otprilike toliko. U novom, "poboljšanom" sustavu, koledž će, ako može pokazati da su njegovi interni sustavi vrednovanja učinkoviti, morati proći samo kroz "laganu" inspekciju. Međutim slabija strana te "lake" inspekcije je očigledna - nadziranje i promatranje prenose se od OFSTED-a na koledž i naposljetku na same predavače te postaju permanentno obilježje struktura koledža (i psihologije individualnih predavača). Razlika između starog/teškog i novog/lakog sustava inspekcije korespondira upravo s Kafkinom distinkcijom između prividnog odbacivanja optužaba i beskonačnog odgađanja već skiciranih. U slučaju prividnog odbacivanja optužaba, obraćate se sucima nižih sudova sve dok vam ne dodijele neobvezatnu odgodu. Sud vas onda oslobađa, sve dok se vaš slučaj ponovno ne otvori. Beskonačno odgađanje, u međuvremenu, vaš slučaj zadržava na najnižoj sudskoj razini, međutim po cijenu tjeskobe koja se nikad ne završava. (Promjene u inspekcijama OFSTED-a zrcale se u promjeni Sveučilišne službe za vrednovanje istraživanja prema Okvirnom tijelu za izvrsnost istraživanja u visokom obrazovanju: periodično će vrednovanje istisnuti permanentno i sveprisutno mjerenje koje ne može a da ne proizvede istu neprekidnu tjeskobu.)

U svakom slučaju, ne radi se o tome da je nastavnom osoblju "lagana" inspekcija u bilo kojem smislu draža od one teške. Inspektori se nalaze u koledžu isto onoliko vremena koliko su bili u vrijeme starog sustava. Činjenica da ih ima manje ničim ne ublažava stres zbog inspekcije, što ima daleko više veze s dodatnim birokratskim uljepšavanjem podataka koje treba napraviti u očekivanju mogućeg promatranja nego što ima veze s bilo kakvim stvarnim promatranjem po sebi. Inspekcija, naime, upravo korespondira s Foucaultovim prikazom virtualne naravi nadziranja u Nadzoru i kazni. Foucault tamo glasovito zapaža da nema potrebe da se zauzme mjesto nadziranja. Učinak neznanja hoćete li biti promatrani ili ne proizvodi introjekciju aparata nadziranja. Vi se konstantno ponašate kao da ćete se uvijek naći izloženi promatranju. A opet, u slučaju inspekcija u školama i na sveučilištima, primamo se neće ocjenjivati toliko vaše sposobnosti kao nastavnika koliko vaša marljivost kao birokrata. To ima i druge bizarne učinke. Budući da OFSTED prati sustave samo vrednovanja koledža, javlja se implicitna pobuda da koledž sam sebe i svoje poučavanje ocjenjuje slabije nego što stvarno zaslužuje. Rezultat toga je neka vrsta postmoderne kapitalističke verzije maoističkog ispovjedništva, u kojem se od radnika traži da se upuste u konstantno simboličko samoocrnjivanje. U jednom trenutku, hvaleći vrline novoga sustava lake inspekcije, naš nam je voditelj rekao daje problem s našim dnevnicima rada u tome što nisu bili dovoljno samokritički. No nemojte se brinuti, odmah je istaknuo, svaka samokritičnost koju iznosimo samo je simbolička, i nikad neće biti osnova za djelovanje; samobičevanje kao dio čisto formalnog uvježbavanja ciničkog birokratskog pokoravanja nije bilo ništa manje demoralizirajuće.

U postfordističkom razredu, refleksivnu nemoć studenata zrcali refleksivna nemoć nastavnika. De Angelis i Harne izvještavaju da:

prakse i zahtjevi standardizacije i nadziranja očito nameću golemo breme posla sveučilišnim djelatnicima i malo njih je zbog toga sretno. Pojavile su se brojne reakcije. Menadžeri su često isticali da nema alternative (TINA ) i vjerojatno su istaknuli da moramo "raditi pametnije, ne teže". Taj zavodnički slogan, koji je uveden kako bi se smanjio otpor nastavničkog osoblja prema daljnjim promjenama koje u njihovom (našem) iskustvu imaju razorne posljedice na radne uvjete, pokušava spojiti potrebu za "promjenom" (preustroj i inovaciju) kako bi se smanjio pritisak na proračun i povećala "konkurentnost" s otporom nastavničkog osoblja ne samo prema pogoršanju radnih uvjeta već i prema obrazovnoj i akademskoj "besmislenosti" tih "promjena".

Zazivanje ideje da "nema alternative", i preporuka da se "radi pametnije, ne teže", pokazuje kako kapitalistički realizam određuje ton radnim sporovima u postfordizmu. Kraj inspekcijskog režima, zajedljivo je primijetio jedan predavač, doima se više nemogućim nego što je bio kraj robovlasništva. Takav se fatalizam može osporiti samo ako se pojavi novi (kolektivni) politički subjekt.

Prevela Snježana Hasnaš