ponedjeljak, 5. ožujka 2018.

Mark Fisher: Kapitalistički realizam Zar nema alternative? - 7. "... ako možete promatrati preklapanje jedne stvarnosti s drugom" : kapitalistički realizam kao rad sna i memorijska zbrka


Mark Fisher

Kapitalistički realizam
Zar nema alternative?

7.
"... ako možete promatrati preklapanje jedne stvarnosti s drugom" : kapitalistički realizam kao rad sna i memorijska zbrka

"Biti realističan" prije je moglo značiti povezanost sa realnosti koja se doživljava čvrstom i nepokolebljivom. Kapitalistički realizam, međutim, za sobom povlači podvrgavanje čovjeka beskonačno podatnoj realnosti sposobnoj da se rekonfigurira u svakom trenutku. Suočeni smo s onim što Jameson, u svom eseju "Antinomije postmodernosti", naziva "potpuno zamjetljivom sadašnjošću u kojoj se podjednako i prostor i vrijeme i psihe po volji mogu obrađivati i prepravljati". "Realnost" je ovdje srodna mnogostrukosti opcija dostupnih u digitalnom dokumentu, gdje nijedna odluka nije konačna, prerade su uvijek moguće, i u svako se doba može ponovno oživjeti prethodni trenutak. Srednje rangirani menadžer o kojem sam već govorio pretvorio je prilagodbu na tu "zamjenjivu" realnost u visoku umjetnost. On je samouvjereno branio priču o koledžu i njegovoj budućnosti jednog dana - kakve će vjerojatno biti implikacije inspekcije; ono što je mislio menadžment na vrhu; onda bi doslovce sutradan oduševljeno iznio priču koja izravno proturječi onome što je prije rekao. Nikad nije dovedeno u pitanje nepriznavanje prethodne priče; on kao da se samo maglovito sjećao daje ikad postojala neka druga priča. To je, pretpostavljam, "dobar menadžer". To je vjerojatno i jedini način da se ostane zdrav usred neprestane nestabilnosti kapitalizma. Taj je menadžer na prvi pogled uzor blistavog mentalnog zdravlja, njegovo cijelo biće isijava odveć prisnu prijaznost sa svakim. Takva se vedrina jedino može održati ako čovjek posjeduje gotovo totalnu odsutnost svake kritičke refleksivnosti te sposobnost, kao što je on posjedovao, da se cinički pridržava svake direktive birokratske vlasti. Naravno, presudan je cinizam pridržavanja; očuvanje njegove liberalne samopredodžbe iz 1960-ih ovisilo je o tome što on "nije stvarno vjerovao" u procese službenog nadgledanja koje je tako neumorno provodio. To je poricanje distinkcija između unutarnjeg subjektivnog stava i izvanjskog ponašanja o kojem sam već raspravljao: što se tiče njegova unutarnjeg subjektivnog stava, taj je menadžer neprijateljski raspoložen, čak i pun prezira prema birokratskim procedurama koje nadzire; međutim kad je riječ o njegovom izvanjskom ponašanju, on je savršeno pokoran. A upravo subjektivno povlačenje radnika iz zadataka službenog nadgledanja omogućuje da i dalje obavljaju rad koji je besmislen i demoralizirajući.

Sposobnost menadžera da se glatko prebacuje s jedne realnosti na drugu podsjetilo me ni više ni manje nego na The Lathe of Heaven Ursule Le Guin. To je roman o Georgeu Orru, čovjeku čiji se snovi doslovce ostvare. Međutim, kao i u tradicionalnoj bajci postupci ispunjavanja želje ubrzo postanu traumatski i katastrofični. Kada, primjerice, Orra njegov terapeut, dr. Haber, navede da sanja kako je riješen problem prenaseljenosti, on se probudi i nađe u svijetu u kojem je milijarde izbrisala epidemija; epidemija koja je, kao što Jameson iznosi u svojoj raspravi o tom romanu, "dosad bila nepostojeći događaj koji ubrzano pronalazi svoje mjesto u našem kronološkom pamćenju recentne prošlosti". Velik dio snage tog romana sadržan je u iskazivanju tih retrospektivnih konfabulacija čiji su nam mehanizmi odjednom tako poznati - zato što ih izvodimo svake noći kad sanjamo - i tako čudni. Kako bismo ikad mogli vjerovati u sukcesivne ili čak koekstenzivne priče koje tako očigledno proturječe jedna drugoj? A opet znamo od Kanta, Nietzschea i psihoanalize da buđenje, kao i sanjanje, iskustvo, ovisi upravo o takvim prikrivenim narativima. Ako je realno neizdrživo, svaka realnost koju konstruiramo mora biti tkivo inkonzistentnosti. Kanta, Nietzschea i Freuda od zamornog klišeja da je "život samo san" razlikuje slutnja da su konfabulacije koje proživljavamo suglasne. Ideja da je svijet koji doživljavamo solipsistička obmana projicirana iz nutrine našeg uma više nas tješi nego što nas uznemiruje, jer je podudarna s našim infantilnim fantazijama o svemoći; međutim pomisao da naša takozvana nutrina svoje postojanje duguje fikcionaliziranom konsenzusu uvijek će sadržavati neki uznemirujući naboj. Ta dodatna razina uznemirenosti bilježi se u romanu The Lathe of Heaven kada Le Guin uredi da Orrovim snovima koji izobličuju realnost svjedoče drugi - terapeut Haber, koji nastoji manipulirati i upravljati Orrovom sposobnosti, te odvjetnica Heather Lelache. Kako dakle izgleda proživljavati ostvarivanje sna nekog drugog?

[Haber] nije mogao nastaviti govoriti. Osjetio je to: mijenu, dolazak, promjenu.

I žena je to osjetila. Izgledala je preplašeno. Stišćući mjedenu ogrlicu uz vrat kao talisman, zurila je u prozor potištena, šokirana, užasnuta, potpuno izvan sebe.

[... ] Kako bi to djelovalo na ženu? Bi li to shvatila, bi li poludjela, što bi učinila? Bi li zadržala oba sjećanja, kao što je on učinio, ono pravo i ono novo, ono staro i ono pravo?

"Poludi li?" Ne, uopće ne: nakon nekoliko trenutaka zbunjujuće fuge, Heather Lelache prihvaća "novi" svijet kao "pravi" svijet izbacujući prišivni bod. Ta strategija - neupitnog prihvaćanja nesumjerljivog i besmislenog - oduvijek je bila egzemplarna tehnika duševnog zdravlja po sebi, premda je morala igrati posebnu ulogu u kasnom kapitalizmu, tom "šarenom oslikavanju svega što je ikad postojalo", čije se izmišljanje i odbacivanje društvenih fikcija događalo gotovo jednako brzo kao i njegova proizvodnja i raspolaganje robama.

U tim uvjetima ontološke prekarnosti, zaboravljanje postaje prilagodbena strategija. Uzmimo primjer Gordona Browna, čija je svrsishodna reinvencija vlastita političkog identiteta obuhvaćala nastojanje da se pobudi kolektivni zaborav. U članku u časopisu International Socialism John Newsinger se sjeća kako je:

Brown rekao na konferenciji Konfederacije britanske industrije da mu je "biznis u krvi". Majka
mu je bila direktorica kompanije i "odgajali su me u atmosferi u kojoj sam točno znao što se događa kad je biznis u pitanju". On je bio, ali doista oduvijek, jedan od njih. Jedini je problem što to nije bilo istina. Njegova je majka poslije priznala da ona samu sebe nikad ne bi nazvala "poslovnom ženom": jedino što je ikad napravila bile su neke "lagane administrativne dužnosti" za "neku malu obiteljsku tvrtku" i od tog je posla odustala kad se udala, tri godine prije nego što se mali Gordon uopće rodio. Premda je nekolicina laburističkih političara pokušala izmisliti svoje porijeklo u radničkoj klasi, Brown je prvi koji je pokušao izmisliti kapitalističko porijeklo.

Newsinger Browna suprotstavlja njegovom rivalu i prethodniku na mjestu britanskog premijera, Tonyju Blairu, koji je prilično drugačiji slučaj. Dok Blair - koji je pokazao začudni spektakl postmodernog mesijanizma - nikad nije imao nikakva uvjerenja kojih bi se morao odreći, Brownov prijelaz od prezbiterijanskog socijalista do najjačeg čovjeka Novih laburista bio je dug, mukotrpan i bolan proces nepriznavanja i nijekanja. "Dok, za Blairea, prihvaćanje neoliberalizma nije uključivalo nikakvu veliku borbu zato što on nije imao prijašnja uvjerenja kojih se trebao riješiti", piše Newsinger, "za Browna je ono uključivalo svjesnu odluku da se promijene strane. Taj je napor, dade se naslutiti, nanio štetu njegovoj osobnosti." Blair je bio Posljednji čovjek po prirodi i nagnuću; Brown je snagom volje postao Posljednji čovjek, patuljak na Kraju povijesti.

Blair je bio beskičmenjak, autsajder kojeg je stranka trebala kako bi došla na vlast, njegovo histerično lice zabavljača ležernog prodavača; sama je stranka morala proći kroz Brownov neuvjerljiv čin samoreinvencije, njegov lažni osmijeh objektivni je korelat realnoga stanja Laburističke stranke nakon njezine kapitulacije pred kapitalističkim realizmom: izvadivši joj, i bez petlje, iznutrice, zamijenili su je simulakrumima koji su nekad izgledali blistavo ali sada posjeduju svu zavodljivost desetljeće stare računalne tehnologije.

U uvjetima gdje se realnosti i identiteti nadograđuju kao softver, ne iznenađuje što će zbrke u memoriji trebati postati žarište kulturne tjeskobe - vidi, primjerice, filmove o Bourneu, Memento, Vječni sjaj nepobjedivog uma (Eternal Sunshine Of the Spotless Mind). U filmovima o Bourneu, potraga Jasona Bournea kojom on pokušava ponovno povratiti svoj identitet razvija se zajedno s neprestanim bježanjem od svakog postojanog smisla sebstva. "Pokušajte me razumjeti...", kaže Bourne u originalnom romanu Roberta Ludluma,

Moram znati izvjesne stvari ... dovoljne da donesem odluku ... no možda ne sve. Dio mene mora moći otići, nestati. Moram moći samome sebi reći da više nema onoga što je bilo i da postoji mogućnost da nikad nije ni postojalo jer nemam nikakvo sjećanje o tome. Ono čega se osoba ne može sjetiti, nije postojalo ... za nju.

U filmovima, Bourneov transnacionalni nomadizam iskazan je ultrabrzim montažnim stilom koji djeluje kao neka vrsta antisjećanja, bacajući gledatelja u vrtoglavu "neprekidnu sadašnjost" koja je, kako Jameson tvrdi, karakteristična za postmodernu temporalnost. Kompleksno građenje zapleta u Ludlumovim romanima transformiralo se u niz iščezavajućih šifriranih događaja i akcijskih odsječaka koji se jedva pretvaraju u shvatljiv narativ. Lišenom osobne povijesti, Bourneu nedostaje narativna memorija, ali zadržava ono što bismo mogli nazvati formalnom memorijom: memorijom - tehnika, praksa, akcija - koja je doslovce utjelovljena u niz psihičkih refleksa i tikova. Dakle, nepotpuna Bourneova memorija evocira obrazac postmoderne nostalgije kako je opisuje Fredric Jameson, u kojoj suvremeno ili čak futurističko upućivanje na razinu sadržaja zakriva oslanjanje na utvrđene ili zastarjele modele na razini forme. S jedne strane, to je kultura koja prednost daje samo sadašnjem i neposrednom - iskorjenjivanje dugotrajnog proširuje se unatrag kao i unaprijed u vremenu (primjerice, medijske priče monopoliziraju pažnju na tjedan dana ili otprilike toliko, a onda se trenutačno zaboravljaju); s druge strane, to je kultura koja je ekscesivno nostalgična, prepuštena retrospekciji, nesposobna za stvaranje bilo kakve autentične novosti. Možda je Jamesonova identifikacija i analiza te temporalne antinomije njegov najvažniji doprinos našem razumijevanju postmoderne/postfordističke kulture. "Paradoks od kojeg moramo krenuti", tvrdi on u eseju "Antinomije postmodernosti":

jest jednakost između besprimjernog stupnja promjene na svim razinama društvenog života i besprimjerne standardizacije svega - osjećaja zajedno s potrošačkom robom, jezika zajedno sa sagrađenim prostorom - što bi se činilo inkompatibilnim s takvom promjenjivosti... Tada sviće shvaćanje da nijedno društvo nikad nije bilo toliko standardizirano kao ovo, te da tijek ljudske, društvene i historijske temporalnosti nikad nije pretjecao tako homogeno. ... Ono što sada počinjemo osjećati - i što se počinje pojavljivati kao neka dublja i fundamentalna konstitucija same postmodernosti, barem u svojoj temporalnoj dimenziji - a stoga i ubuduće, gdje se sada sve podvrgava neprestanoj promjeni mode i medijske slike, jest da se više ništa ne može promijeniti.

Ovo je nesumnjivo jedan drugi primjer borbe između sila deteritorijalizacije i reteritorijalizacije koje, kako tvrde Deleuze i Guattari, konstituiraju kapitalizam po sebi. Ne bi iznenadilo kad bi izrazita društvena i ekonomska nestabilnost rezultirala žudnjom za poznatim kulturnim oblicima, kojima se vraćamo na isti način na koji se Bourne vraća svojim najosnovnijim refleksima. Memorijska zbrka koja je suodnosna toj situaciji stanje je koje pogađa Leonarda u filmu Memento, teoretski čistoj anterogradnoj amneziji. Ovdje sjećanja koja prethode nastupanju tog stanja ostaju nedirnuta, međutim oni koji pate od njega nova sjećanja ne mogu prenijeti u dugotrajno sjećanje; novo se probija kao neprijateljsko, prolazno, neupravljivo, a onaj koji od toga pati povlači se u sigurnost onog starog. Nemogućnost da se stvaraju nova sjećanja: jezgrovita formulacija postmodernog ćorsokaka...

Ako je memorijska zbrka snažna analogija kvarovima u kapitalističkom realizmu, uzor njenog glatkog funkcioniranja bio bi rad sna. Kada sanjamo, mi zaboravljamo, ali odmah zaboravljamo da smo to učinili; budući da su rupe i praznine u našim sjećanjima obrađene u Photoshopu, one niti nas zabrinjavaju niti nas muče. Učinak rada sna je da proizvodi konfabuliranu konzistenciju koja prekriva anomalije i proturječja, i to je Wendy Brown zamijetila tvrdeći da upravo rad sna pruža najbolji model za razumijevanje suvremenih oblika moći. U svom eseju "American Nightmare: Neoconservatism, Neoliberalism, and Dedemocratization", Brown je razmrsila savez između neokonzervatizma i neoliberalizma koji je konstituirao američku inačicu kapitalističkog realizma sve do 2008. Brown pokazuje da su neoliberalizam i neokonzervatizam djelovali prema premisama koje nisu samo inkonzistentne već su i izravno proturječne. "Kako se", pita Brown:

racionalnost koja je izričito amoralna na razini i svrha i sredstava (neoliberalizam) presijeca s onom koja je izričito moralna i regulatorna (neokonzervatizam)? Kako se projekt koji svijet ispražnjava od smisla, koji obezvrjeđuje i iscrpljuje život te otvoreno eksploatira želju, presijeca s onim usredotočenim na učvršćivanje i nametanje smisla, očuvanje određenih načina života, te potiskivanje i reguliranje želje? Kako se podrška vladavini uobličena prema čvrstom i normativnom društvenom tkivu koristoljublja združuje i sudara s podrškom vladavini uobličenoj prema crkvenom autoritetu i normativnom društvenom tkivu samoprijegora i dugotrajne sinovske odanosti, onog istog tkiva koje je razderao neobuzdani kapitalizam?

Međutim nesuvislost na razini onoga što Brown naziva "političkom racionalnosti" ničim ne sprječava simbiozu na razini političke subjektivnosti pa, iako su proistekli iz vrlo različitih vodećih pretpostavki, Brown tvrdi da su neokonzervatizam i neoliberalizam zajedno radili na podrivanju javne sfere i demokracije, stvorivši tako upravljanog građanina koji teži pronalaženju rješenja u produktima, a ne u političkom procesu. Brown tvrdi:

subjekt odabira i upravljani subjekt ni najmanje nisu suprotnosti... Intelektualci frankfurtske škole i, prije njih, Platon teoretski su ukazali na otvorenu kompatibilnost između individualnog izbora i političke dominacije, i oslikali su demokratske subjekte koji koriste političkoj tiraniji ili autoritarnoj vlasti upravo zato što su uvučeni u područje izbora i zadovoljenja potreba koje brkaju sa slobodom.
Ako malo ekstrapoliramo iz argumenata Brownove, mogli bismo iznijeti hipotezu da je ono što smo smatrali bizarnom sintezom neokonzervatizma i neoliberalizma bilo zajednički predmet njihova gnušanja: takozvana Država Dadilja i oni koji su ovisili o njoj. Usprkos iskazivanju retorike protiv države, neoliberalizam u praksi nije suprotstavljen državi per se - kao što su bankarski spasilački paketi iz 2008. pokazali - već više pojedinim korištenjima državnih sredstava; u međuvremenu se snažna država neokonzervatizma ograničila na vojne i policijske funkcije i samu sebe definira nasuprot socijalnoj državi koja, kako smatra, podriva individualnu moralnu odgovornost.

Prevela Snježana Hasnaš