utorak, 6. ožujka 2018.

Mark Fisher: Kapitalistički realizam - Zar nema alternative? - 8. "Nema nikakve centrale"


Mark Fisher

Kapitalistički realizam
Zar nema alternative?

8.
"Nema nikakve centrale"

Iako su ga oštro kritizirali i neoliberalizam i neokonzervatizam, koncept Države Dadilje i dalje proganja kapitalistički realizam. Sablast velike vlade igra presudnu libidinalnu funkciju u kapitalističkom realizmu. Ona postoji kako bi ju se optužilo upravo zbog njezina neuspjeha da djeluje kao centralizirajuća moć, gnjev usmjeren na nju uvelike je nalik bijesu koji je Thomas Hardy navodno sipao na Boga zato što ne postoji. "Uvijek su iznova", zapazio je James Meek u članku u London Review of Books o privatizaciji vode u Velikoj Britaniji, "vlade konzervativaca i laburista otkrivale da kada daju ovlasti privatnim kompanijama, a te privatne kompanije zabrljaju, glasači optužuju vlade zato što su se odrekle ovlasti, umjesto kompanija koje su ih zlorabile." Meek je posjetio Tewkesbury, jedan od britanskih gradića koji je bio žrtva snažnih poplava 2007., godinu dana nakon te katastrofe. Na poprištu tog događaja, poplava i neuspjeh javnih službi koji je uslijedio bili su pogreška tvrtki koje su privatizirale vodu i građevinskih poduzetnika, dok je Meek ustanovio da većina lokalnih stanovnika o tome nije razmišljala na taj način. "U Tewkesburyju", piše Meeks:

općenito ima više neprijateljstva prema vladi, gradskom vijeću i Agenciji za okoliš zato što nisu zaustavili građevinske poduzetnike nego prema građevinskim poduzetnicima zato što su gradili kuće ili prema kupcima zato što su ih kupovali. Kada osiguravatelji podižu svoje premije, više optužbi se usmjerava prema vladi zato što ne troši dovoljno na zaštitu od poplava nego prema osiguravateljima zato što dižu premije ili prema ljudima koji odabiru da žive u dolini s rizikom od poplave ali nisu voljni za to dodatno plaćati.

Taj se sindrom ponovio u puno većem opsegu prilikom katastrofe drugačije vrste - bankarskom krizom iz 2008. godine. Mediji su se bili usredotočili samo na ekscese pojedinih bankara i na to kako vlada rješava tu krizu, a ne na njene sustavne uzroke. Ni za trenutak ne želim opravdati Nove laburiste zbog njihove uloge u takvim katastrofama, ali mora se priznati da je usredotočenost na vladu, nalik usredotočenosti na nemoralne individue, čin odvraćanja pažnje. Uzimanje za žrtvenog jarca impotentne vlade (koja se rastrčala kako bi počistila nerede koji su napravili njezini poslovni prijatelji) proistječe iz zle vjere, iz kontinuiranog neprijateljstva prema Dadilji Državi koja unatoč tome ide uz bok odbijanju da se prihvate posljedice deaktiviranja vlade u globalnom kapitalizmu - znak, vjerojatno, da je, na razini političkoga nesvjesnog, nemoguće prihvatiti da ne postoje sveobuhvatni nadziratelji, da najbliže onome što imamo na vlasti danas su nebulozni, neobjašnjivi interesi koji iskazuju korporativnu neodgovornost. Možda je tu opet riječ o fetišističkom poricanju - "mi savršeno dobro znamo da vlada ne vuče sve konce, no bez obzira na to ..." Poricanje se događa djelomice zato što je nesredišnjost globalnoga kapitalizma radikalno nezamisliva. Iako se ljude danas interpelira kao potrošače - i, kao što su istaknuli Wendy Brown i drugi, sama se vlada prikazuje kao neka vrsta robe ili usluge - oni i dalje ne mogu a da o sebi ne misle nego kao o (kad bi to bilo moguće) građanima.

Najbliže što se većina nas približila izravnom iskustvu nesredišnjosti kapitalizma jest susret s pozivnim centrom. Kao potrošač u kasnom kapitalizmu, vi sve više postojite u dvije, odijeljene realnosti: jednoj u kojoj se usluge pružaju bez zapreka i drugoj realnosti potpuno izbezumljenog kafkijanskog labirinta pozivnih centara, svijeta bez sjećanja, gdje se uzrok i posljedica povezuju na misteriozne, nedokučive načine, gdje je čudo ako se išta događa, a vi gubite svaku nadu da ćete se ikad prebaciti na drugu stranu, gdje se čini da stvari glatko funkcioniraju. Što bolje oprimjeruje neuspjeh neoliberalnoga svijeta da živi u skladu s vlastitim PR-om od pozivnog centra? Unatoč tome, univerzalnost loših iskustava s pozivnim centrima ničim ne može pokolebati operativnu pretpostavku da je kapitalizam inherentno djelotvoran, kao da problemi s pozivnim centrima nisu bili sustavne posljedice logike Kapitala, što znači da su organizacije toliko usredotočene na zarađivanje profita da vam one zapravo ništa ne mogu prodati.

Iskustvo pozivnoga centra sažima političku fenomenologiju kasnoga kapitalizma: dosada i frustracija koju naglašava radosno ispjevan PR, ponavljanje istih jednoličnih pojedinosti mnogo puta različitim loše izobraženim i loše informiranim telefonistima, rastući bijes koji mora ostati nemoćan zato što ne može imati legitiman cilj, budući da - što vrlo brzo postaje jasno pozivatelju - nema nikoga tko zna i nikoga tko bi išta mogao učiniti čak i kad bi mogao. Srdžba može biti stvar davanja oduška; to je agresija u vakuumu, usmjerena na nekoga tko je slična žrtva sustava ali s kojim ne postoji mogućnost saobraćanja. Baš kao što srdžba nema pravi objekt, ona neće imati ni učinka. U tom iskustvu sustava koji ne reagira, koji je neosoban, nema središte, apstraktan je i fragmentaran, približili ste se najviše što možete suočavanju s artificijelnom gluposti Kapitala po sebi.

Tjeskoba pozivnog centra još je jedna ilustracija načina na koji se Kafka slabo razumije isključivo kao pisac o totalitarizmu; decentralizirana, tržišna staljinistička birokracija daleko je više kafkijanska od one u kojoj postoji središnji autoritet. Pročitajte, primjerice, turobnu farsu o K-ovu susretu s telefonskim sustavom u Dvorcu, i teško je na nju ne gledati kao na neugodno proročansko iskustvo pozivnoga centra.

Ne postoji nikakva stvarna telefonska veza s dvorcem, nikakva centrala koja prespaja naše pozive: kad odavde telefonom pozovete nekog u dvorcu, onda zvoni na svim aparatima u najnižem odjelu ili, bolje rečeno, zvonilo bi kad ne bi gotovo kod svih aparata zvonce bilo isključeno, kao što ja to točno znam. Istina, tu i tamo neki premoreni činovnik osjeti potrebu da se malo razonodi, osobito navečer i noću, i uključi zvono; tada mi dobijemo odgovor, ali odgovor koji je samo šala. To je, naravno, sasvim razumljivo. Tko smije prisvojiti sebi pravo da zbog svojih sitnih briga zvoni usred najvažnijih poslova koji se obavljaju pomamnom brzinom? Ja također ne razumijem kako netko sa strane može vjerovati, kad, primjerice, zove telefonom Sordinija, da je zaista Sordini taj koji mu odgovara.

K-ov odgovor predviđa zbunjujuću frustraciju pojedinca u labirintu pozivnoga centra. Iako se mnogi razgovori s telefonistima pozivnoga centra čine dadaistički besmislenima, oni se ne mogu smatrati takvima, ne mogu se odbaciti kao da su bez značaja.

"Ja svakako na to nisam tako gledao", reče K., "te pojedinosti nisam znao; međutim, u te telefonske razgovore nisam mnogo vjerovao i uvijek mi je bilo jasno da stvarnu važnost ima ono što se u samom dvorcu dozna ili postigne. "

"Ne", reče načelnik, hvatajući se za jednu riječ, "stvarnu važnost nesumnjivo imaju ti telefonski razgovori, kako i ne bi? Kako može biti bez važnosti obavijest koju daje jedan činovnik iz dvorca?"
Vrhunski genij Kafke odnosio se na istraživanje negativne ateologije primjerene Kapitalu; središte je odsutno, no mi ga ne možemo prestati tražiti ili postavljati. Nije riječ o tome da tamo nema ničega - riječ je o tome da to što jest tamo nije u mogućnosti iskazati odgovornost.

Tom se problemu iz drugoga kuta u članku naslovljenom "Subjekt koji bi trebao reciklirati" ("The Subject Supposed to Recycle") posvetio Campbell Jones. Postavljajući pitanje "tko je subjekt koji bi trebao reciklirati", Jones denaturalizira imperativ koji se danas toliko uzima kao samorazumljiv da se opiranje njemu čini besmislenim, uopće nije važno što je neetičan. Svatko treba reciklirati; ni-tko se, kakvo god bilo njegovo političko uvjerenje, ne bi trebao opirati tom nalogu. Zahtjev da recikliramo upravo se postavlja kao pre- ili post- ideološki imperativ; drugim riječima, on se postavlja upravo u prostoru gdje ideologija uvijek uspijeva obaviti svoj posao. Međutim subjekt koji bi trebao reciklirati, tvrdi Jones, pretpostavio je strukturu koju ne bi trebalo reciklirati: učinivši recikliranje odgovornošću "svakoga", struktura prebacuje svoju odgovornost na potrošače, tako što se sama povlači u nevidljivost. Dakle, kako zov za individualnom etičkom odgovornošću nikad nije bio glasniji - Judith Butler u svojoj knjizi Frames of War rabi termin "responzibilizacija" kako bi uputila na taj fenomen - nužno je okladiti se na strukturu u njezinom najtotaliziranijem obliku. Umjesto da se kaže da je svatko - tj. svi ponaosob - odgovoran za klimatske promjene, da mi svi moramo dati svoj doprinos, bilo bi bolje reći da nitko nije, i to je pravi problem. Uzrok ekokatastrofe je impersonalna struktura koja, čak i ako je sposobna proizvesti sve vrste posljedica, upravo nije subjekt koji je sposoban iskazati odgovornost. Traženi subjekt - kolektivni subjekt - ne postoji, a ipak kriza, nalik svim krizama s kojima se sada suočavamo, zahtijeva da ga se konstruira. A ipak zov za etičkom neposrednošću koji je bio na djelu u britanskoj političkoj kulturi barem od 1985. - kad je općeprihvaćena sentimentalnost Live Aida nadomjestila antagonizam Štrajka rudara - permanentno odgađa pojavljivanje takvog subjekta.

Slična su pitanja dodirnuta u članku Armina Beverungena o filmu Tajna paralakse (The Parallax View) Alane Pakule iz 1974., koji smatra da Tajna paralakse pruža neku vrstu dijagrama načina na koji izvjesni model (poslovne) etike kreće u pogrešnome pravcu. Problem je u tome da model individualne odgovornosti koji pretpostavlja većina verzija etike ima malo utjecaja na ponašanje Kapitala ili korporacija. Tajna paralakse je u izvjesnom smislu film metaurote: to nije samo film o urotama već i o nemoći nastojanja da ih se razotkrije; ili, još mnogo gore od toga, o načinu na koji pojedine vrste istraživanja podržavaju same urote koje su namjeravale razotkriti. Ne radi se samo o tome da je lik kojega glumi Warren Beatty okrivljen/ubijen zbog zločina koji je istraživao, čime ga se vješto eliminira i potkopava njegova istraživanja jednim potezanjem okidača korporativnih atentatora; upravo ga to, kao što je Jameson primijetio u svome komentaru toga filma u knjizi The Geopolitical Aesthetic, sama njegova upornost, kvazisociopatski individualizam, čini izrazito podložnim podmetanju.

Užasavajući klimaktički trenutak filma Tajna paralakse - kada se silueta anonimnog Beattyjeva atentatora pojavljuje u pozadini migrenski bijelog prostora - meni se to sada podudara s otvorenim vratima na kraju vrlo različitog filma, The Truman Showa Petera Weira. Međutim tamo gdje vrata na obzoru koja se otvaraju prema crnom prostoru na kraju Weirova filma konotiraju proboj u univerzum totalnog determinizma, "završna otvorena vrata" filma Tajna paralakse "... otvaraju se prema svijetu urotnički organiziranom i nadziranom sve dokle oko seže" (Jameson). Ta anonimna figura s puškom na ulaznim vratima najbliže je što ćemo se približiti uroti (kao) samoj po sebi. Urota u Tajni paralakse nikad ne daje nikakvo objašnjenje o sebi samoj. Ona se nikad ne fokalizira posredstvom nekog podmuklog pojedinca. Iako je po svoj prilici korporativna, interesi i motivi urote u Tajni paralakse nikad se ne artikuliraju (možda čak ne ni onima ili je ne artikuliraju ni oni koji su uključeni u nju). Tko zna što Korporacija Parallax stvarno želi? Ona je sama smještena u paralaksu između politike i ekonomije. Je li to komercijalna fronta u svrhu političkih interesa ili je čitav mehanizam vlade fronta za nju? Nije jasno postoji li uopće Korporacija - štoviše, nije jasno je li joj cilj pretvarati se da ne postoji ili pretvarati se da postoji.

Urote u kapitalizmu svakako postoje, no problem je da su one same moguće zbog struktura na dubljim razinama koje im dopuštaju da djeluju. Misli li netko doista, primjerice, da bi se stvari popravile kad bismo zamijenili čitavu upravljačku i bankarsku klasu s cijelim novim nizom ("boljih") ljudi? Svakako je, naprotiv, očigledno da poroke uzrokuje struktura i da se, jer čitava struktura i dalje postoji, poroci reproduciraju. Snaga Pakulina filma upravo je u prizivanju sjenovite impersonalnosti bez središta kakva je primjerena korporativnoj uroti. Kao što Jameson zapaža, ono što Pakula tako dobro zahvaća u Tajni paralakse odnosi se na posebnu vrstu afektivne korporativne tonalnosti:

Za agente urote, Sorge [briga] je stvar nasmiješenog povjerenja, a zaokupljenost nije osobna već
korporativna, to je briga za vitalnost mreže ili institucije, rastjelovljena rastresenost ili nepažnja koja obuhvaća odsutni prostor same kolektivne organizacije bez nespretnih naslućivanja koje iscrpljuju energije žrtava. Ti ljudi znaju, i stoga su u mogućnosti zaodjenuti svoju prisutnost kao karakteri u intenzivnu premda spokojnu pažnju čije je težište negdje drugdje: revna odlučnost koja je u isto vrijeme nezainteresiranost. A ipak taj vrlo različit tip brige, jednako depersonaliziran, sa sobom nosi svoju specifičnu tjeskobu, kao da je nesvjesno i tjelesno, bez ikakvih posljedica za individualne hulje.

... bez ikakvih posljedica za individualne hulje... Kako te riječi odjekuju upravo danas - nakon smrti Jeana Charlesa De Menezesa i lana Tomlinsona i nakon bankarskog fijaska. A Jameson ovdje opisuje umrtvljujuću čahuru korporativne strukture - koja zatupljuje dok štiti, koja stvari čini uzaludnima, koja se udaljuje, a menadžer osigurava da njihova pažnja uvijek bude izmještena, osigurava da ne mogu slušati. Zabluda je u tome da mnogi koji ulaze u menadžment s velikim nadama da upravo oni, pojedinac, mogu promijeniti stvari, da oni neće ponoviti ono što su učinili njihovi menadžeri, da će stvari ovaj put biti drugačije; međutim pogledajte nekoga tko je postao dio menadžmenta i neće proći mnogo vremena kad će ih siva okamenjenost moći početi obuzimati. Upravo je ta struktura opipljiva - praktički možete vidjeti kako osvaja ljude, čuti njezine zatupljene/zatupljujuće prosudbe kako govore kroz njih.

Zbog toga je pogrešno u žurbi nametnuti individualnu etičku odgovornost koju korporativna struktura otklanja. To je iskušenje etičkoga koje, kao što je Žižek tvrdio, kapitalistički sustav koristi kako bi se zaštitio nakon kreditne krize - krivnja će biti svaljena na navodno patološke pojedince, na one koji "zlorabe sustav" umjesto na sam sustav. No izbjegavanje je zapravo postupak u dvama koracima - budući da će se struktura često prizivati (bilo implicitno bilo otvoreno) upravo u trenutku kada se pojavi mogućnost da pojedinci koji pripadaju korporativnoj strukturi budu kažnjeni. U tom trenu, iznenada, uzroci zloporabe ili nedjela postaju toliko sustavni, toliko difuzni, da se nijedan pojedinac ne može smatrati odgovornim. To je ono što se dogodilo prilikom katastrofe na utakmici u Hillsboroughu, farsi vezanoj uz Jeana Charlesa De Menezesa i u mnogim drugim slučajevima. Međutim taj ćorsokak - samo se pojedinci mogu smatrati odgovornima za postupke, a uzrok tih zloporaba i pogrešaka je ipak korporativan, sustavan - nije samo pretvaranje: on upravo pokazuje što nedostaje u kapitalizmu. Kakva djelovanja mogu regulirati i nadzirati impersonalne strukture? Kako je moguće kazniti korporativnu strukturu? Da, prema korporacijama se zakonski treba odnositi kao prema pojedincima - no problem je da korporacije nisu, premda svakako entiteti, kao individualna ljudska bića, i svaka analogija između kažnjavanja korporacija i kažnjavanja pojedinca bit će stoga nužno loša. I ne radi se o tome da su korporacije agenti duboko pozicionirani iza svega: one su same ograničene krajnjim uzrokom koji nije subjekt: Kapitalom, i njegov su izraz.

Prevela Snježana Hasnaš