srijeda, 7. ožujka 2018.

Mark Fisher Kapitalistički realizam - Zar nema alternative? - 9. Marksistička Superdadilja


Mark Fisher

Kapitalistički realizam
Zar nema alternative?

9.
Marksistička Superdadilja

Ništa ne može biti jasnija ilustracija onoga što je Žižek prepoznao kao neuspjeh funkcije Oca, krize paternalističkog Nad-ja u kasnom kapitalizmu, nego tv-serija Superdadilja. Ta emisija nudi ono što se svodi na nesmiljen, premda naravno implicitan napad na permisivan hedonizam postmodernosti. Superdadilja je spinozistička utoliko što, poput Spinoze, kao samorazumljivo prihvaća da se djeca nalaze u stanju prezrenosti. Ona nisu sposobna prepoznati svoje interese, nisu sposobna zahvatiti bilo u uzroke svojih postupaka ih njihovih (obično štetnih) posljedica. Međutim problemi s kojima se Superdadilja obično suočava ne proistječu iz postupaka ili karaktera djece - od kojih se jedino može očekivati da budu idiotski hedonisti - nego roditelja. Upravo je roditeljsko slijeđenje trajektorije načela užitka, puta najmanjeg otpora, ono koje uzrokuje najviše jada u obiteljima. U obrascu koji ubrzo postaje prepoznatljiv, težnja roditelja prema lagodnom životu navodi ih da pristanu na svaki zahtjev djece, koja postupno postaju tiranska.

Uvelike nalik mnogim učiteljima ili drugim djelatnicima u onome što se nekad nazivalo "javnim službama", Superdadilja je morala riješiti probleme socijalizacije koje obitelj više nije mogla razriješiti. Marksistička Superdadilja će se naravno odvratiti od rješavanja problema u pojedinim obiteljima kako bi se posvetila strukturalnim uzrocima koji proizvode učinak koji se stalno ponavlja.

Problem je u tome što kasni kapitalizam ustraje i oslanja se upravo na ono izjednačenje želje s interesima prema kojem se roditeljstvo obično zasnivalo na odbijanju. U kulturi u kojoj se "paternalistički" koncept dužnosti podvodi pod "maternalistički" imperativ da se uživa, može se činiti da roditelji ne uspijevaju u svojoj dužnosti ako na bilo koji način svojoj djeci priječe apsolutno pravo na uživanje. Djelomice je to posljedica sve veće potrebe da oboje roditelja radi; u tim uvjetima, kada roditelj vrlo rijetko vidi dijete, vrlo često će biti riječ o tendenciji da će odbijati zauzeti "opresivnu" funkciju govorenja djetetu što treba raditi. Roditeljsko poricanje te uloge udvostručuje se na razini kulturne proizvodnje odbijanjem "vratara" da ne učine ništa drugo već da publici daju ono što (se čini da) ona želi. Konkretno pitanje je ovo: ako povratak paternalističkog Nad-ja - kruti otac kod kuće, reithovska nadutost u medijima - nije ni moguć ni poželjan, kako da se onda pomaknemo onkraj kulture monotonog malaksalog konformizma koji proizlazi iz odbijanja da se provocira ili educira? Na pitanje goleme važnosti kao što je ovo ne može se naravno konačno odgovoriti u kratkoj knjižici kao što je ova, te ono što slijedi ovdje svest će se na nekoliko polazišnih točaka i sugestija. Ukratko, dakle, ja vjerujem da je upravo Spinoza onaj koji nudi najbolja sredstva za promišljanje kako bi "paternalizam bez oca" mogao izgledati.

U knjizi Tarrying with the Negative, Žižek je iznio slavni argument da je izvjesni spinozizam ideologija kasnoga kapitalizma. Žižek vjeruje da je Spinozino odbacivanje deontologije zbog etike utemeljene na konceptu zdravlja navodno ravno amoralnom afektivnom podešavanju kapitalizma. Slavni se primjer ovdje odnosi na Spinozino tumačenje mita o posrnuću čovjeka i utemeljenju Zakona. Prema Spinozinu prikazu, Bog ne osuđuje Adama zbog jedenja jabuke jer je taj postupak pogrešan; on mu kaže da ne bi trebao pojesti jabuku jer će ga ona otrovati. Za Žižeka, time se dramatizira dokrajčenje funkcije Oca. Neki postupak je pogrešan ne zato što Tatica tako kaže; Tatica samo kaže da je "pogrešan" zato što će izvođenje tog postupka nama naštetiti. Prema Žižekovu gledištu, Spinozin potez i uskraćuje utemeljenje Zakona u sadističkom činu odrezivanja (okrutni rez kastracije) i istodobno poriče neutemeljeno postavljanje djelovanja u činu čiste volje, u kojem subjekt preuzima odgovornost za sve. Zapravo, Spinoza ima na raspolaganju beskrajne resurse za analiziranje afektivnoga režima kasnoga kapitalizma, aparaturu videodromskog nadzora koji su opisivali Burroughs, Philip K. Dick i David Cronenberg u kojem se činjenje rastapa u fantazmagoričnu maglovitost psihičkih i fizičkih opijata. Nalik Burroughsu, Spinoza pokazuje da je, daleko od toga da bude aberantno stanje, ovisnost standardno stanje za ljudska bića, koja su obično zarobljena u reaktivnim i repetitivnim obrascima ponašanja pomoću zamrznutih prizora (njih samih i svijeta). Sloboda je, pokazuje Spinoza, nešto što se može ostvariti samo kada zahvatimo stvarne uzroke svojih postupaka, kada možemo odbaciti "strasti neugode" koje nas truju i ulaze u nas.

Nema sumnje da kasni kapitalizam svakako artikulira mnoge od svojih naloga posredstvom poziva na zdravlje (odnosno, njegovu izvjesnu inačicu). Zabranjivanje pušenja na javnim mjestima, nesmiljeno nametanje dijeta radničkoj klasi emisijama kao što su You Are What You Eat, čini se da doista pokazuju da već svjedočimo paternalizmu bez Oca. Nije riječ o tome da je pušenje "pogrešno", riječ je o tome da će nas ono navesti da ne uspijemo voditi duge i ugodne živote. No postoje ograničenja tom naglasku na dobro zdravlje: mentalno zdravlje i intelektualni razvoj, na primjer, jedva da se ističu. Umjesto toga vidimo redukcionistički, hedonistički model zdravlja koji govori samo o "dobrom osjećanju i izgledu". Prihvatljivo je reći ljudima kako da izgube na težini ili kako da urede svoju kuću; ali pozvati na bilo koju vrstu kulturnog poboljšanja, znači biti opresivan i elitist. Navodni elitizam i opresija ne mogu se sastojati od shvaćanja da treća strana nečije interese može poznavati bolje nego što ih oni sami poznaju, budući da se, po svoj prilici smatra da pušači ili nisu svjesni svojih interesa ili nisu sposobni ponašati se u skladu s njima. Ne: problem je da se samo izvjesni tipova interesa smatraju relevantnima, jer oni odražavaju vrijednosti koje se drže općeprihvatljivima. Izgubiti na težini, urediti svoju kuću i poboljšati svoj izgled spadaju u "konsentimentalan" režim.

U izvrsnom intervjuu na Register.com redatelj dokumentarnih filmova Adam Curtis prepoznaje obrise toga režima afektivnog upravljanja:

Televizija vam danas govori što da osjećate.

Ona vam više ne govori što da mislite. Od televizijske sapunice EastEnders do reality emisija, vi se nalazite na emocionalnom putovanju ljudi - i pomoću filmskoga montiranja, ono vam nježno daje naslutiti što je općeprihvaćeni oblik osjećaja. Ja to nazivam "zagrljaji i poljupci".

To sam ukrao od Marka Ravenhilla koji je napisao vrlo dobar članak koji kaže da, ako analizirate televiziju danas, onda imate sustav vodstva - on vam govori tko osjeća Loše Osjećaje i tko osjeća Dobre Osjećaje. A osoba koja osjeća Loše Osjećaje na kraju se izbavljuje trenutkom "zagrljaja i poljubaca". To je uistinu sustav ne moralnoga, već emocionalnoga vodstva.

Moralnost je nadomjestio osjećaj. U "carstvu sebstva" svatko "osjeća isto" a da nikad ne pobjegne od stanja solipsizma. "Ono od čega ljudi pate" tvrdi Curtis:

zatočeno je unutar njih samih - u svijetu individualizma svatko je zatočen unutar vlastitih osjećaja, zatočen je unutar vlastitih imaginacija. Nama je, kao javnim službenicima u sredstvima prenošenja medijskih programa, posao da odvedemo ljude onkraj granica njihova sebstva, i sve dok to činimo, mi ćemo i dalje propadati.

BBC bi to trebao shvatiti. Moje je gledište idealističko, međutim kad bi BBC to mogao učiniti, odvesti ljude onkraj njihovih sebstava, on bi se obnovio na način koji prelazi konkurenciju. Konkurencija je opsjednuta opsluživanjem ljudi u njihovim malim sebstvima. I na neki način, zapravo, Murdoch je unatoč svoj svojoj moći, zatočen sebstvom. To je njegov posao, nahraniti sebstvo.

Na BBC-u je to sljedeći korak naprijed. On ne znači vratiti se unatrag u 1950-e i reći ljudima kako se oblačiti, mi moramo reći "mi vas možemo osloboditi od vas samih" - i ljudi bi to voljeli.

Curtis napada Internet zato što on, prema njegovom gledištu, potiče zajednice solipsista, interpasivne mreže istomišljenika koji potvrđuju umjesto da propituju međusobne pretpostavke i predrasude. Umjesto da se suoče s drugim gledištima u javnome prostoru konkurentskih stavova, te se zajednice povlače u zatvorene krugove. Međutim, tvrdi Curtis, utjecaj internetskih lobija na Stare Medije je katastrofalan, jer ne samo da njegova reakcionarna proaktivnost medijskoj klasi dopušta da dalje niječe svoju svrhu da educira i vodi nego i populističkim strujama i na ljevici i na desnici dopušta da "tiraniziraju" medijske producente kako bi pripremali umirujuće i mediokritetske programe.

Curtisova kritika ima smisla, ali ona promašuje važne dimenzije onoga što se događa na netu. Suprotno Curtisovu prikazivanju blogiranja, blogovi mogu stvarati nove diskurzivne mreže koje nemaju korelate u društvenom polju izvan cyberspacea. Budući da se Stari Mediji sve više svode na PR, a potrošački izvještaj nadomješta kritički esej, neke zone cyberspacea pružaju otpor "kritičkom sužavanju" koje je drugdje depresivno prodorno. Bez obzira na to, međupasivna simulacija participacije u postmodernim medijima, mrežni narcizam MySpacea i Facebooka, uglavnom je stvorila repetitivni, parazitski i konformistički sadržaj. U prividnoj ironiji, odbijanje medijske klase da bude paternalistička nije stvorilo kulturu zapanjujuće raznolikosti od dna do vrha, već onu koja se sve više infantilizira. Nasuprot tomu su upravo paternalističke kulture koje se prema publici ponašaju kao prema odraslima, pretpostavljajući da se one mogu nositi s proizvodima kulture koji su složeni i intelektualno zahtjevni. Razlog zašto su ciljane skupine i sustavi kapitalističke povratne veze propali jest taj da, čak i kad su stvarali robe koje su neizmjerno popularne, ljudi nisu znali što žele. To nije samo zato što je žudnja ljudi već prisutna nego zato što je skrivena od njih (iako je to često slučaj). Umjesto toga, najmoćniji oblici žudnje povezani su upravo s čežnjom za neobičnim, neočekivanim, začudnim. Takve stvari mogu ponuditi samo umjetnici i medijski profesionalci koji su ljudima spremni dati nešto različito od onoga što ih već zadovoljava; zbog njih su, naime, spremni prihvatiti izvjesnu vrstu rizika. Marksistička Superdadilja ne bi bila samo ona koja bi odredila granice, koja bi se ponašala u skladu s vlastitim interesima kada ih nismo u mogućnosti sami prepoznati, već i ona koja bi bila spremna prihvatiti tu vrstu rizika, okladiti se na čudno i na našu glad za njime. Dodatna je ironija to što je "društvo rizika" kapitalizma bilo mnogo manje voljno prihvatiti tu vrstu rizika nego navodno glomazna, centralizirana kultura poslijeratnoga društvenog konsenzusa. Upravo su me prema obavljanju javne službe usmjereni BBC i Channel 4 zbunili i oduševili takvim serijama kao što su Dečko, dama, kralj, špijun (Tinker, Tailor, Soldier, Spy), Pinterovim predstavama i ciklusima Tarkovskoga; upravo je taj BBC također financirao popularni avangardizam BBC-eve Radiofonijske radionice, koji je zvukovni eksperimentalizam ugradio u svakodnevni život. Takve su inovacije nezamislive danas nakon što je potrošač istisnuo javnost. Učinak permanentne strukturalne nestabilnosti, "ukidanja dugoročnosti", redovito je stagnacija i konzervatizam, a ne inovacija. To nije paradoks. Kao što to jasnim čine spomenute primjedbe Adama Curtisa, čuvstva koja prevladavaju u kasnom kapitalizmu jesu strah i cinizam. Te emocije ne nadahnjuju smjelo mišljenje ili poduzetničke skokove, one rađaju konformizam i kult minimalne varijacije, pojavljivanje proizvoda koji jako nalikuju onima koji su već uspješni. U međuvremenu, filmovi kao što su Solaris i Stalker - koje je Hollywood pokrao još u vremenu Aliena i Blade Runnera - proizvedeni su u tobože starmalim uvjetima brežnjevljeve sovjetske države, što znači da je SSSR djelovao kao kulturni poduzetnik u korist Hollywooda. Budući da je danas jasno da je potrebna izvjesna količina stabilnosti za kulturnu vibrantnost, treba se zapitati: kako se može osigurati ta stabilnost i kakvim djelovanjima?

Već je krajnje vrijeme da ljevica prestane ograničavati svoje ambicije za uspostavljanjem jake države. Međutim biti "udaljen od države" ne znači ni napuštanje države ni povlačenje u privatni prostor čuvstava i raznolikosti za koje Žižek ispravno tvrdi da su savršena nadopuna dominacije neoliberalizma nad državom. To znači priznavanje da cilj istinske nove ljevice ne bi trebao biti preuzimanje države već podvrgavanje države općoj volji. To naravno uključuje ponovno oživljavanje samoga koncepta opće volje, oživljavanje - i moderniziranje - ideje javnoga prostora koji nije svediv na gomilanje pojedinaca i njihovih interesa. "Metodološki individualizam" u svjetonazoru kapitalističkog realista pretpostavlja i filozofiju Maxa Stirnera i onu Adama Smitha ili Hayeka utoliko što pojmove kao javnost smatra "prikazama", fantomskim apstrakcijama ispražnjenima od sadržaja. Realne su jedino individue (i njihove obitelji). Posvuda su simptomi neuspjeha toga svjetonazora - u razorenoj društvenoj sferi u kojoj je opće mjesto da tinejdžeri pucaju jedni u druge, u kojoj bolnice uzgajaju agresivne supermikrobe - potrebno je posljedicu povezati sa strukturalnim uzrokom. Naspram postmodernističke sumnje u velike narative ponovno moramo ustvrditi da su, daleko od toga da bi bili izolirani, kontingentni problemi posljedice jednoga sustavnog uzroka: Kapitala. Trebamo započeti, kao da je prvi put, razvijati strategije protiv Kapitala koji se ontološki, kao i geografski, pokazuje sveprisutnim.

Usprkos prvobitnim izgledima (i nadama), kapitalistički realizam nije potkopala kreditna kriza iz 2008. godine. Spekulacije da bi kapitalizam mogao biti na rubu propasti uskoro su se pokazale neutemeljenima. Ubrzo je postalo jasno da su, daleko od toga da bi konstituirali kraj kapitalizma, bankovni spasilački paketi bili masivno ponovno utvrđivanje kapitalističkorealističkog ustrajavanja na tome da nema alternative. Dopustiti da se bankarski sustav raspadne smatralo se nezamislivim, a ono što je uslijedilo bilo je obilno prelijevanje državnog novca u privatne džepove. Unatoč tome, 2008. ipak se dogodio rasap okvirnoga polazišta koje je osiguravalo ideološku krinku za kapitalističku akumulaciju od 1970-ih. Neoliberalizam je nakon bankarskih spasilačkih paketa, u svakom smislu, bio diskreditiran. Time se ne želi reći da je neoliberalizam nestao preko noći; naprotiv, njegove pretpostavke i dalje dominiraju političkom ekonomijom, no one to danas više ne čine kao dio ideološkog projekta koji ima pouzdan zamah prema naprijed, već kao inercijske, neumrle neizvršene obveze. Sada možemo vidjeti da, premda je neoliberalizam bio nužno kapitalističkorealistički, kapitalistički realizam ne mora biti neoliberalan. Da bi spasio sebe, kapitalizam bi se mogao vratiti modelu socijalne demokracije ili autoritarizmu nalik onome iz Djece čovječanstva. Bez vjerodostojne i koherentne alternative kapitalizmu,, kapitalistički realizam će nastaviti vladati političko-ekonomskim nesvjesnim.

Ali čak i ako je sada očigledno da kreditna kriza sama po sebi neće dovesti do kraja kapitalizma, ta je kriza dovela do ublažavanja izvjesne vrste mentalne paralize. Mi se danas nalazimo u političkom krajoliku posutom onim što je Alex Williams nazvao "ideološkim krhotinama" - ponovno je nulta godina i raščišćen je prostor za pojavu novog antikapitalizma koji nužno ne mora biti povezan sa starim jezikom tradicija. Jedan od poroka ljevice njezino je beskrajno iskušavanje historijskih debata, njezina tendencija da se stalno vraća na Kronstadt ili na Novu Ekonomsku Politiku umjesto na planiranje i organiziranje za budućnost u koju istinski vjeruje. Neuspjeh prijašnjih oblika antikapitalistićke političke organizacije ne bi trebao biti uzrok očaja, već se ono što treba ostaviti za sobom odnosi na izvjesnu romantičnu vezanost uz politiku neuspjeha, na udobnu poziciju poražene marginalnosti. Kreditna kriza je prilika - no prema njoj se treba odnositi kao prema golemom spekulativnom izazovu, poticaju za obnovom koja nije povratak. Kao što je Badiou gorljivo insistirao, djelotvoran antikapitalizam mora biti suparnik Kapitalu, a ne reakcija na njega; ne može biti povratka na pretkapitalističke teritorijalnosti. Antikapitalizam se globalizmu Kapitala mora suprotstaviti vlastitom, autentičnom univerzalnošću.

Ključno je da istinski revitalizirana ljevica uvjerljivo zauzme novi politički teren koji sam ovdje (vrlo provizorno) skicirao. Ništa nije inherentno političko; politizacija zahtijeva političkog činitelja koji može ono što se uzima zdravo za gotovo transformirati u plijen za najsnalažljivije. Ako je neoliberalizam trijumfirao inkorporiranjem žudnje postšezdesetosmaške radničke klase, nova bi ljevica mogla započeti nadograđivanjem na želje koje je neoliberalizam stvarao ali koje nije mogao zadovoljiti. Primjerice, ljevica bi trebala tvrditi da ona može ostvariti ono što je neoliberalizam u potpunosti propustio učiniti: masivno smanjivanje birokracije. Potrebna je nova borba za rad i za to tko ga nadzire; utvrđivanje autonomije radnika (suprotstavljene nadzoru uprave) zajedno s odbacivanjem određenih vrsta rada (kao što je ekscesivno polaganje računa koje je postalo središnje obilježje rada u postfordizmu). To je borba u kojoj se može pobijediti - međutim samo ako se izgradi novi politički subjekt; otvoreno je pitanje hoće li stare strukture (kao što su sindikati) biti u mogućnosti njegovati tu subjektivnost, odnosno hoće li to za sobom povući formiranje novih političkih organizacija. Treba ustoličiti nove oblike industrijskoga djelovanja usmjerene protiv menadžerstva. Primjerice, u slučaju učitelja i predavača, taktiku štrajkova (ili čak označavanja zabrana) treba napustiti, zato što oni samo štete studentima i nastavnom osoblju (na koledžu gdje sam radio, jednodnevne štrajkove uprava je prilično dobro pozdravila zato što su donijeli uštedu u plaćama uzrokujući pritom beznačajan nered na koledžu). Potrebno je strateško neispunjavanje radnih obaveza koje će primijetiti samo uprava: svu aparaturu samonadzora koji nema apsolutno nikakva učinka na izvođenje obrazovnoga programa, ali bez kojeg menadžerstvo ne bi moglo postojati. Umjesto politike kao geste, spektakularne politike koja se bavi (plemenitim) pitanjima kao što je Palestina, vrijeme je da se učiteljski sindikati uhvate onih pitanja koja su im mnogo više imanentna, te da iskoriste prigodu koja im se otvorila krizom da državne službe počnu oslobađati od poslovne ontologije. U vrijeme kad se čak ni poslovi ne mogu voditi kao poslovi, zašto bi to trebale činiti državne službe?

Raširene probleme mentalnog zdravlja moramo pretvoriti iz medikaliziranih uvjeta u djelotvorne antagonizme. Afektivni poremećaji oblici su potisnutog nezadovoljstva; ta se bezvoljnost može i mora kanalizirati prema van, usmjeriti prema svome stvarnom uzroku, Kapitalu. Nadalje, množenje određenih vrsta mentalnih bolesti u kasnom kapitalizmu obrazlaže novu krutost, to je također pitanje koje dokazuje sve veću hitnost rješavanja ekološke katastrofe. Ništa ne proturječi konstitutivnom imperativu kapitalizma usmjerenom na rast kao što to čini koncept racioniranja dobara i resursa. A ipak postaje neugodno jasno da potrošačka samoregulacija i tržište neće sami po sebi spriječiti ekološku katastrofu. Ta nova askeza može se dokazati libidinalno, kao i praktično. Ako, kao što su pokazali Oliver James, Žižek i Superdadilja, neograničena samovolja vodi do bijede i bezvoljnosti, onda je vjerojatnije da će je ograničenja nametnuta želji ubrzati, a ne umrtviti. U svakom slučaju, racioniranje neke vrste je neizbježno. Pitanje je hoće li se njime gospodariti kolektivno, ili će biti nametnuto autoritarnim sredstvima kada stvarno bude prekasno. Kakve bi točno oblike trebalo poprimiti to kolektivno gospodarenje, ostaje pak otvoreno pitanje, ono koje se može razriješiti praktično i eksperimentalno.

Dugu, tamnu noć kraja povijesti treba zgrabiti kao golemu priliku. Sama opresivna prodornost kapitalističkog realizma znači da čak tračci alternativnih političkih i ekonomskih mogućnosti mogu imati nerazmjerno veliki učinak. Najmanji događaj može istrgati rupu u sivoj zavjesi reakcije koja je obilježila obzore mogućnosti u uvjetima kapitalističkog realizma. Iz situacije u kojoj se ništa ne može dogoditi, iznenada je ponovno sve moguće. 

Prevela Snježana Hasnaš